Ozbiljni ekonomisti paze što govore






Na osnovi krhkog i nejasnog koncepta tržišne ravnoteže, Vedrana Pribićević sa ZŠEM-a analizira ideje o poticanju potrošnje i rasta gospodarstva, o štednji, smanjenju nezaposlenosti ili deprecijaciji kune. Autorica zaključuje da ozbiljni ekonomisti paze što govore
Vedrana Pribičević Objavljeno 14.24, 23.11.2012.
U raspletu tekuće krize šansu su napokon dobili heterodoksni ekonomisti okupljeni oko Institute for New Economic Thinking. Inicijalnih 50 milijuna dolara dao je George Soros kao potporu istraživanjima i poučavanjima ekonomije koja izlaze iz prevladavajućih ekonomskih paradigmi o efikasnosti tržišta i racionalnosti ekonomskih agenata. Kredibilitet mu daju nobelovci poput Georgea Akerlofa, Amartye Sena i Josepha Stiglitza koji u Institutu imaju savjetodavnu funkciju, kao i još mnogi visoko-citirani ekonomisti kao što su Ken Rogoff ili Jeffrey Sachs. Institut primarno dodjeluje financijsku potporu znanstvenicima koji se bave heterodoksnom ekonomijom. 

Velik broj njihovih radova osuo je paljbu na paradigmu ravnoteže u ekonomiji, a kritika neoklasike u današnje je vrijeme postala skoro pa pomodna. S druge strane, heterodoksna ekonomija koja a priori odbacuje modeliranje čini se iznimno privlačna mlađim istraživačima koji često misle da ne trebaju svladati neki osnovni kontingent ekonomske literature kako bi sebe nazvali ekonomistom.

Namjera mi je ukazati na važnost koncepta ravnoteže u ekonomiji, i to u okviru neoklasične ekonomske teorije, a i šire. Ta je paradigma, kao što će biti ilustrirano, od esencijalne važnosti za razvoj ekonomije kao znanosti.  

Koncept ravnoteže u ekonomiji

Bilo kakvu raspravu o konceptu ravnoteže u ekonomiji valja početi sa Paulom Samuelsonom, za kojeg bi se moglo reći da je za ekonomiju ono što je Isaac Newton za fiziku: sistematizirao je ekonomsku misao matematičkim jezikom i svoj trag ostavio u manje više svim područjima ekonomije. Njegova knjiga Economics – An Introductory analysis, prvi put objavljena 1948. godine, danas doživljava svoje devetnaesto izdanje te još predstavlja glavni udžbenik po kojem se predaje kako na najboljim sveučilištima u svijetu tako i u našoj zemlji. U poglavlju o osnovnim elementima ponude i potražnje nalazi se i sljedeći pasus:

Tržišna ravnoteža uspostavlja se pri onoj cijeni i količini u kojoj su sile ponude i potražnje uravnotežene. Pri ravnotežnoj cijeni količina koju kupci žele kupiti upravo je jednaka količini koju prodavatelji žele prodati. Razlog zašto to zovemo ravnotežom jest u tome što, kada su sile potražnje i ponude uravnotežene, nema razloga da cijena raste ili pada dok drugi čimbenici ostaju nepromjenjeni.

Drugim riječima, eventualne razlike između cijene koju su voljni platiti potrošači i one koju su prodavači voljni naplatiti stvorit će viškove i manjkove na tržištu koji će nestati izjednačavanjem tih cijena, odnosno prilagođavanjem (racionalnih) sudionika na tržištu. Uz efikasnost i oskudnost, koncept ravnoteže jedan je od prvih pojmova sa kojima se studenti ekonomije susreću.

Stabilnost ravnoteže i predvidljivost

Ovakva formulacija ravnoteže marginalizira ulogu dinamike u procesu pronalaska ravnoteže, navodeći tek krajnji rezultat. Nažalost, ona nam ništa ne govori o putanji koju ekonomija prolazi putujući iz jedne ravnoteže u drugu. Time se vješto skriva prava priroda ekonomije – ona ima dinamičku narav. Bruto društveni proizvod, investicije, potrošnja – svi ti makroekonomski agregati su prije svega funkcije vremena.

Još je krajem devetnaestog stoljeća Leon Walras, kojeg se smatra začetnikom teorije opće ravnoteže, pretpostavio je da se ponuda i potražnja uravnotežuju procesom kojeg je nazvao tâtonnement (franc. tapkanje) gdje se ponuda i potražnja izjednačuju uz pomoć tzv. Walrasijanske aukcije. Svaka statička ravnoteža rezultat je nekog dinamičkog procesa i to je ujedino način testiranja stabilnosti te ravnoteže.  Da bismo tu relativno apstraktnu tvrdnju stavili u odgovarajući kontekst, razmotrimo dva primjera; jedan iz fizike, a drugi iz ekonomije.

Posegnimo prvo za primjerom iz mehanike. Pretpostavite da imate špekulu koja miruje unutar posude oblika polulopte. Pomaknete li ju do ruba posude i pustite, ona će pod djelovanjem gravitacijske sile (i trenja) nakon konačnog broja oscilacija s jedne na drugu stranu posude opet stati na istom mjestu i to kada se sile izjednače. I to bi ugrubo bio primjer stabilne ravnoteže.

No zašto su nam stabilne ravnoteže od interesa? Ako bi smo poznavali sve relevantne podatke o masi špekule, koeficijentu trenja između špekule i materijala od kojeg je napravljena posuda itd. mogli bismo vrlo točno izračunati brzinu špekule u svakom trenutku, te nakon koliko vremena će špekula opet stati. U konačnici, stabilnost ravnoteže nužno implicira da je ponašanje špekule moguće predvidjeti. A kako je moć predviđanja (uz određenu pouzdanost) nešto što odlukuje znanstvene teorije, ekonomistima su stabilne ravnoteže zanimljive.

Ministarstvo financija

Ako ste ekonomist, pretpostavimo sljedeći situaciju. Analitičar ste u ministarstvu financija i razmišljate o povećanju državne potrošnje kao obliku fiskalnog stimulusa. Zemlja je u recesiji, i vi pokušavate pokrenuti ekonomiju. Budimo još malo idealisti pa pretpostavimo da pred sobom imate razrađen dinamičko-stohastički model opće ravnoteže (DSGE). Suština tog općeprihvaćenog makroekonomskog alata je:

1) Modelira se ponašanje tri velike grupe ekonomskih agenata – kućanstava, poduzeća i donositelja ekonomske politike

2) Agenti svoje ekonomske odluke donose u skladu s racionalnim očekivanjima  (kućanstva biraju koliko će trošiti, a koliko štediti, poduzeća biraju koliko će investirati itd.)

3) Model je interno konzistentan, pa se njime mogu modelirati bihevioralne interakcije između ekonomskih agenata

Posljedično, DSGE modeli impliciraju postojanje neke stabilne ravnoteže kojima ekonomije konvergiraju nakon određenog vanjskog šoka.  Vaš je zadatak promotriti efekte povećanja državne potrošnje na cijelu ekonomiju (egzogenog šoka). Što će se dogoditi sa bruto društvenim proizvodom, potrošnjom, investicijama, kamatom?

Gorespomenuti model nudi odgovor na ta pitanja  samo ako postoji stabilna ravnoteža. Ako ona ne postoji  iz bilokojeg razloga (loš model, loši podatci), onda nije moguće sagledati efekte povećanja državne potrošnje na privredu. U tome je slučaju bilošto moguće; povećanje državne potrošnje može povećati bruto društveni proizvod ili ga smanjiti, može povećati ili smanjiti osobnu potrošnju itd.

Naravno, ako se ipak odlučite povećati državnu potrošnju bez bilokakve ozbiljne analize, to neće biti kraj svijeta, no nećete moći a priori znati kakav će to efekt imati na vašu ekonomiju. S moralne strane, nije ispravno voditi ekonomsku politiku po vlastitom nahođenju i intuiciji, jer se time efektivno kockate novcem poreznih obveznika.

Vratimo se na početak rasprave o ravnoteži. Način na koji se objašnjava koncept ravnoteže često zamagljuje dinamičku prirodu ekonomije. Proces tranzicije iz jedne u drugu ravnotežu može isprva generirati negativne utjecaje, a tek kasnije neki pozitivan ishod kada se proces prilagodbe odvije u potpunosti.

Deprecijacija kune

Dobar primjer je stara debata o deprecijaciji kune. Zagovaratelji deprecijacije kao glavni argument navode pozitivan utjecaj deprecijacije kune na bilancu plaćanja, posve ignorirajući dinamičku prirodu ekonomije. Naime, moguće je inicijalno pogoršanje bilance plaćanja usljed deprecijacije, poznato kao efekt J-krivulje. Isto tako, moguće je da su u različitim vremenskim periodima različiti gubitnici i dobitnici deprecijacije; nagle promjene tečaja imale bi instantne posljedice na dužnike koji svoje kredite otplaćuju u eurima, a efekti na količine izvoza i uvoza bi sasvim sigurno imali vremenski odmak.

Neozbiljno je davati bilo kakve paušalne ocjene takvih promjena ekonomske politike bez razrađenog (i uhodanog) modela pred kojeg je bio postavljen naš fiskalni protagonist iz prvog dijela ovog odjeljka. Promjena jedne varijable kao što je tečaj u maloj otvorenoj ekonomiji povlači za sobom niz efekata po kućanstva, poduzeća i inozemni sektor. To nije nešto čime se ijedan ozbiljni ekonomist razbacuje u koje kakvim prime-time emisijama. Ozbiljni ekonomisti posvećuju cijele karijere modeliranju ovog fenomena. Kolege znanstvenici onda ne napadaju ideju o deprecijaciji, nego model i pretpostavke tog modela kojim se ti efekti modeliraju. To je suština ozbiljne rasprave.  

Postoji li uopće ravnoteža u ekonomiji?

I dok ekonomisti skoro pa religiozno tragaju za raznoraznim ravnotežama, možemo postaviti konceptualno pitanje o tome da li ravnoteža u ekonomiji uopće postoji. Ulazeći duboko u literaturu u potrazi za izvorom ovog koncepta, dolazimo do Kennetha J.Arrowa i Gerarda Debreua i njihovog rada Existence of an equilibrium for a competitive economy objavljenog 1954.godine u prestižnoj Econometrici. Stručna je javnost bila oduševljena člankom koji je postavio rigorozan analitički okvir teoriji opće ravnoteže.

Tada je jako malen broj ekonomista kritizirao ekonomski smisao tako izrečenog koncepta ravnoteže. Zar je ravnoteža u ekonomiji samo neki matematički konstrukt, koji očito vrijedi samo za neku zamišljenu, visoko-aksiomatiziranu ekonomiju?

Jasno je da će postojanje ravnoteže ovisiti o broju nepoznanica te broju jednadžbi koje opisuju ekonomiju. Dinamičko-stohastički model koji su razvili Frank Smets i Raf Wouters a kojeg Europska centralna banka koristi za analizu ekonomije Eurozone ima cijelu plejadu nezavisnih varijabli i parametara, te velik broj jednadžbi koje opisuju ponašanje ekonomskih agenata a koje moraju biti  simultano zadovoljene.

Čak će i brucoš na ekonomiji, i uz nedostatak tehničkog uvoda u model ali uz zdrav razum, zaključiti da je traženje bilo kakve ravnoteže u tim okolnostima slično potrazi za Svetim Gralom, u čije se postojanje može samo vjerovati ali se ne može znanstveno dokazati.

Jedna od glavnih kritika DSGE modela je usmjerena ka nemogućnosti modeliranja realističnog financijskog sektora i pretpostavci savršeno konkurentnog tržišta kapitala. Zatim, u te je modele teško inkorporirati neracionalnost, neefikasna tržišta ili nastajanje mjehura u formiranju cijena imovine (housing-bubble itd.). Danas se popriličan korpus literature bavi rafiniranjem tih modela, jer je sadašnja financijska kriza ukazala na njihove slabosti.

Kolegama fizičarima i matematičarima posebno je zanimljiv ovaj blog, a čitateljima skrećem pozornost na post u kojem se ekonomsko modeliranje uspoređuje sa prognoziranjem vremena. Ako je ekonomija doista toliko kompleksna kao i vremenske prilike na Zemlji, onda bi pokušaji prognoziranja vremena i ekonomskih fenomena uobičajenim DSGE  modelima generiralo kaos. 

Gore spomenuti blog post posebno je zanimljiv zbog alternative koju predlaže. Agent-based modeliranjem nastoje se dati vrlo kratkoročne prognoze. Tako funkcionira i vremenska prognoza; moguće je predvidjeti (uz određenu pouzdanost) tek vrijeme sutra ili par dana unaprijed. Kakvo će vrijeme biti za točno godinu dana nitko ne zna, niti efektivno ima načina da modeliranjem to saznate.

Koristeći takav pristup u ekonomiji ćete možda dobiti odgovor na to koje su izgledne cijene dionica sutra, ali nećete ništa znati o porastu ili padu bruto društvenog proizvoda sljedeće godine. Isto tako, meteorolozi manje – više raspolažu s live-feedom informacija koje dobivaju iz meteoroloških stanica diljem zemlje – o smjeru i brzini vjetra, tlaku i vlažnosti zraka – i ti parametri ulaze direktno u simulacijski model, pa se vremenska prognoza mjenja u realnom vremenu.

Zašto je takav vid modeliranja neprimjenjiv u ekonomiji? Jednom mi je prilikom prof.dr.sc Boris Podobnik, jedan od etabliranih autora u području ekonofizike objasnio zašto je ekonomija prepuna pretpostavki. Jednostavno, podaci su rijetki. Bruto društveni proizvod obračunava se svaki kvartal, a počeo se obračunavati na jedinstven i međunarodno usporediv način tek kad je nobelovac Simon Kuznets udario temelje teoriji nacionalnih računa. U ekonomiji, izuzev financijskih tržišta, ne postoji live-feed informacija. Točan izračun bruto društvenog proizvoda ostvarenog ove godine bit će raspoloživ tek sljedeće godine. I to ne zato jer su zaposlenici Državnog zavoda za statistiku lijeni, već zato što je ekonomija kompleksna.

"Dobra“ i "loša“ ravnoteža

U svijetlu gorenavedenog, ispada da je modeliranje u ekonomiji mukotrpan i u konačnici jalov posao. Naravno, to nije slučaj dok god imamo na umu ograničenja koja matematika i statistika postavljaju pred nas i dok god nam je jasno da matematičke metode nisu svrha, već alat. Ekonomska promišljanja bi trebala biti centrirana oko razlučivanja između "dobrih“ i "loših“ ravnoteža.

Bez pretjeranog ulaženja u tematiku Solowljeva modela rasta, sigurna sam da se možemo složiti da je štednja dobra za ekonomski rast. Viša stopa štednje možda ne povećava stope rasta zauvijek, ali zemlje koje više štede imaju iskustvo višeg ekonomskog rasta u srednjem roku. Zemlje u razvoju imaju toliko nizak bruto društveni proizvod po stanovniku da nakon zadovoljenja osnovnih životnih potreba(potrošnja) ostaje vrlo malen iznos koji je moguće uštediti i tako osigurati ekonomski rast, jer veća štednja danas treba generirati viši dohodak u narednom periodu.

Upravo tako nastaje začarani krug siromaštva. Stanovnici zemalja u razvoju imaju niske dohotke, pa malo štede. Zbog niske štednje izostaje ekonomski rast u srednjem roku, pa ti isti stanovnici opet završavaju sa niskim dohotcima. I dok je ovo očito jedna ravnoteža gorespomenutog modela rasta, normativan pogled na nju nam sugerira da je takva ravnoteža "loša“. Ona je loša jer svojim stanovnicima ne osigurava viši životni standard, prosperitet i napredak na koji svi imaju jednako pravo.

Izbor između ravnoteža u osnovi jest normativne naravi; donosioci ekonomske politike trebali bi donositi odluke o ravnotežama na temelju preferencija društva. Dakako, svaki izbor u ekonomiji implicira neku formu trade-offa. Primjerice, visok ekonomski rast može se ostvariti nauštrb jednakije raspodjele dohotka u društvu, dok je težnja ka državi blagostanja često povezana sa vrlo skromnim stope rasta.

Primarna je zadaća ekonomske politike pokušati izbjeći "loše“ ravnoteže. Visoka prirodna stopa nezaposlenosti je očit primjer "loše“ ravnoteže. Čak i kad ekonomija nije u recesiji i kada je bruto društveni proizvod na svojoj prirodnoj razini, određen dio ljudi ne može naći posao. U tom je slučaju zadaća ekonomske politike provesti strukturne reforme da se takva "loša“ ravnoteža izbjegne. Izbjeći ih može samo ako znate gdje su te "loše ravnoteže“. A da znate gdje su, ipak ćete morati naučiti modelirati. Ekonomska politika i ekonomska analiza uvijek su u sinergiji ili bi barem trebale biti, u našim glavama, ako nigdje drugdje.

Članak vrijedi zaključiti (navodnom) izjavom fizičara Maxa Plancka o ekonomiji. John Maynard Keynes ju je prenio u svom članku o Alfredu Marshallu, a govori o tome kako mu je Planck jednom prilikom rekao da se na početku svoje karijere htio baviti ekonomijom, ali da mu je to jednostavno izgledalo preteško! Količina varijabli, amalgam intuicije i logike, nepredvidivost pojava i ekstenzivno poznavanje povijesnih okolnosti obeshrabrilo je Plancka, pa je postao fizičar i posljedično, ocem kvantne teorije. Mudar izbor, reklo bi tržište rada.

Komentari (1)


Nostradurus
29.11.2012 u 12:41
Ne bih se mogao složiti sa ovom izjavom "Bez pretjeranog ulaženja u tematiku Solowljeva modela rasta, sigurna sam da se možemo složiti da je štednja dobra za ekonomski rast." Naime, ako je ovo stručni tekst, bilo bi dobro da se na kraju kaže od kuda dolazi štednja. Ili bolje rečeno što su izvori profita (novčane štednje) u državi. Napisao sam manje stručan tekst o izvoru profita u državi: https://sites.google.com/site/financijskisustav/izvori-novcanog-profitiranja , a koji daje puno više odgovora:
---------------------------------
Novčani profit ili ušteda je onaj dio prihoda koji ostane nakon podmirenja svih troškova. Sasvim je normalno da privredni subjekti i svi ostali subjekti imaju i žele imati profit ili uštedu. U realnoj zajednici (državi) možemo razmatrati izvore novčanog profitiranja. Nabrojati ću izvore novčanog profitiranja:
-drugi subjekti
-izvoz veći od uvoza
-deficit državnog proračuna
-bankarski krediti
-investicije (strane i domaće)
Od svih nabrojanih izvora novčanog profita samo je deficit proračuna jedini izvor trajnog novčanog profita. I to u slučaju kada se vrši primarna emisija, a ne kad se uzima kredit za deficit.

Na drugim subjektima se novčano može profitirati ograničeno sve dok oni ne potroše svoje zalihe novca (imovine).

Izvoz veći od uvoza ne mogu imati sve zemlje i nije rješenje za svaku zajednicu.

Bankarski krediti mogu biti samo privremeni način za novčano profitiranje za vrijeme kreditne ekspanzija (više kredita se uzima nego što se vraća), a prilikom vraćanja kredita se u sumi ostvaruje novčani gubitak.

Investicije mogu biti izvor novčanog profitiranja. Međutim, nerealno je očekivati da se investicije stalno događaju i da rastu jer investitori moraju početi vraćati uloženi kapital i ostvarivati profit. Jedini izuzetak od toga su investicije sa izvoznim programom proizvodnje kada dolazi i do povećanja izvoza.

Jako je važno znati kako neko društvo može novčano profitirati. Ako nema uvijeta za novčano profitiranje cijele zajednice, sigurno doći do krize u gospodarstvu.

--------------------------------------------------------------------------------
Analiza sustava kod profitiranja od kreditnog novca

Prilikom analize pretpostviti ćemo najoptimalniju soluciju kod stalnog zaduživanja. To je uzimanje kredita i plaćanje samo kamata na dug (bez otplate glavnice). Jedna država je kao zatvorena posuda. Što unutra ubaciš, to možeš i izvući:

Deficit državnog proračuna = Štednja (novčani profit) Deficit platne bilance sa inozemstvom <1>

Deficit je ovdje pozitivna vrijednost manjka i sada se financira kreditom (npr. inozemnim). Štednja je deficit financiranja. To je normalna posljedica svake djelatnosti. Deficit platne bilance sa inozemstvom = domaće investicije u inozemstvu - strane investicije uvoz - izvoz plaćanja u inozemstvu - dotacije iz inozemstva. Hrvatskoj ima taj deficit. Ova jednadžba se može napisati i drugačije:

Štednja (novčani profit) = Deficit državnog proračuna - Deficit platne bilance sa inozemstvom <2>

To je jednadžba novčanog profita u državi. U toj računici nisu krediti banaka. Pretpostavka je da su u razdoblju kreditiranja krediti zatvoreni. Ako to nije i došlo je do rasta kredita, onda jednadžbi za štednju možemo pisati:

Štednja (novčani profit) = Deficit državnog proračuna - Deficit platne bilance sa inozemstvom Rast kreditnog novca <3>

Rast kreditnog novca = Plasirani krediti na kraju razdoblja - Plasirani krediti na početku razdoblje <4>

Ako je došlo do pada kredita tada će Rast kreditnog novca biti negativan kao i Novčani profit bankarskog sektora 2. Kamate su izuzete iz računice kreditnog novca jer kamate nisu emitirani kreditni novac. Kamate su prihod banaka koji umanjen za troškove daje profit banke. Tj. visoka kamata banaka povećava njihov novčani profit i time smanjuje moguću štednju (profit) realnog sektora.

Štednja (novčani profit) realnog sektora = Ukupna štednja - Novčani profit bankarskog sektora 1 (na postojećem kreditu) <5>

Novčani profit bankarskog sektora 1 je profit koji će banka ostvariti naplatom kamate na postojeći kredit umanjeno za troškove tokom tog perioda. Glavnica tog kredita se ne otplaćuje jer je kredit povećan. Ukupna štednja je izračunata po formuli 3. Na taj način ne samo što realni sektor ne može ostvariti privremni profit od rasta kreditnog novca, nego se zbog visokih kamata preostali profit prelijeva u bankarski sektor. Spomenut je privremeni profit od rasta kreditnog novca smatramo takvim jer se on u budućnosti mora vratiti sa kamatama. Kompletna formula za izračun profita realnog sektora je:

Štednja (novčani profit) realnog sektora = Deficit državnog proračuna - Deficit platne bilance sa inozemstvom
Plasirani krediti na kraju razdoblja - Plasirani krediti na početku razdoblja - Novčani profit bankarskog sektora 1 <6>

Zanimljiv je doprinos bankarskog sektora u obliku privremenog profita realnog sektora od kreditnog novca:

Privremeni profit realnog sektora = Plasirani krediti na kraju razdoblja - Plasirani krediti na početku razdoblja - Novčani profit bankarskog sektora 1 <7>

Što uvrštenjem daje:

Štednja (novčani profit) realnog sektora = Deficit državnog proračuna - Deficit platne bilance sa inozemstvom Privremeni profit <6b>

Privremeni profit realnog sektora na kreditnom novcu postoji sve dok je rast kredita veći od novčanog profita bankarskog sektora 1 koji se odnosi na već izdane kredite. Međutim, dug prema bankama je naravno veći od privremenog profita. Rast duga zbog povećanja kredita se može izračunati:

Rast duga = Plasirani krediti na kraju razdoblja - Plasirani krediti na početku razdoblja kamate 2 - troškovi banke 2 <8>

Kamate 2 su bruto prihod od kredita u budućnosti (na kraju perioda). Nakon odbijanja troškova dobije se budući novčani profit banaka 2 (od kreditnog poslovanja).

Plaćene kamate 2 = Novčani profit bankarskog sektora 2 troškovi banke 2 <9>

Uvrštenjem izraza 9 u 8 se dobije:

Rast duga = Plasirani krediti na kraju razdoblja - Plasirani krediti na početku razdoblja Novčani profit bankarskog sektora 2 <10>

Tj. uvrštenjem formule 4 dobivamo:

Rast duga = Rast kreditnog novca Novčani profit bankarskog sektora 2<11>

Iz formule 11 je vidljivo da dug raste više od emitiranog kreditnog novca. Tj. u budućnosti se dug mora pokriti sa više emitiranog novca što ima za posljedicu još veći dug. Kad bi banka radila bez profita, dug bi bio jednak kreditnom novcu. Naravno, to ne bi omogućilo opstanak takvog biznisa jer ne stvara profit.

Ako uzmemo da je emitirani kreditni novac dobiven multiplikacijom (x2 do x5) dotoka novca (iz deficita proračuna, izvoza, stranih investicija), tada je očito da čak i kad postoji dotok novca, da sekundarna emisija novca (kreditni novac od kredita) stvara višestruko veći dug od tog dotoka. Dugoročno to znači da i zemlje npr. koje imaju dobar izvoz i dalje stvaraju dugove. To je razlog zašto se mora reducirati emisija kreditnog novca tako da ne stvara dužnička kriza ili inflacija. Kada se emitira nekreditni novac, multiplicirajuća emisija kreditnog novca bi stvorila inflaciju.

Također je vidljivo iz formule 11 da kad bi banka otpisala dio duga, da bi time pretvorila emitirani kreditni novac u dijelom realni jer bi dio privremenog profita ostao nepokriven dugom banki. Tako bi se privremeni profit pretvorio u trajan profit, a kreditni novac djelom pretvara u nekreditni. Dobitak je u stvaranju mogućnosti za veći novčani profit realnog sektora. Tu metodu prema nekim izvorima koriste Poljska, Kina i Argentina.

U formulama se spominje novčani profit banaka i tu se misli samo na kreditno poslovanje. Ostalo poslovanje ima iste karakteristike kao i realni sektor (jer ne stvara kreditni novac).

Također je zanimljiva razlika između rasta duga i privremenog profita realnog sektora (8-7) tj. povećanje duga umanjeno za dobiveni kreditni novac.

Rast duga - Privremeni profit realnog sektora = Novčani profit bankarskog sektora 1 Novčani profit bankarskog sektora 2 <12>

Budući da je realni sektor taj koji najčešće treba kredit rješenjem izraza se dobiva cijena privremenog profita realnog sektora:

Rast duga = Privremeni profit realnog sektora Novčani profit bankarskog sektora 1 Novčani profit bankarskog sektora 2 <13>

Ova formula (13) pokazuje da realni sektor plaća ostvarivanje privremenog profita (u sadašnjosti) dugom koji raste za profit banaka za već izdane kredite u tekućem periodu (Novčani profit bankarskog sektora 1) i novčani profit banaka u budućnosti (na kraju perioda) vezan za povećanje kredita (Novčani profit bankarskog sektora 2).

Ova formula objašnjava kako je pogrešna tvrdnja da se uzimanjem kredita za plaćanje dospjelih rata duga ne povećava dug. U tom slučaju je Privremeni profit realnog sektora=0 tj. ništa od kredita nije ušlo u sustav, što znači da dug ostaje jer se kreditom plaća Novčani profit bankarskog sektora 1, ali se povećava za Novčani profit bankarskog sektora 2 koji se tada odnosi na kamate koje će se platiti u budućnosti na taj reprogramirani kredit.

Međutim, ako je glavnica neotplaćenih kredita npr. 20 milijardi, a kamata 8% (tuzemni troškovi 2 %) tada se npr. kod uzimanja kredita od 2 milijarde (10% od postojećeg duga) događa slijedeće (banka je u istoj državi):

Novčani profit bankarskog sektora 1 = 20 milijardi * 6% = 1,2 milijardi
Privremeni profit realnog sektora = 2 milijarde - 1,2 milijarde = 800 miliona
Rast duga = 800 miliona 1,2 milijardi 120 miliona (za novi kredit na početku perioda) = 2,12 milijardi

U primjeru je vidljivo da za 800 miliona kreditnog novca dobivamo rast duga za 2,12 milijardi već slijedeće godine.

Sve je to posljedica visokog duga i kumuliranja zaduženja. Očigledno je da sa malim povećanjem kredita veći dio novca odlazi na plaćanje kamata na glavnicu duga, a samo mali dio ostaje kao kreditni novac. Stoga je normalno da apetiti za financiranje deficita proračuna kreditom moraju rasti eksponencijalno da bi održali nekakav dotok kreditnog novca u državu koja ima problema sa dotokom novca u financijski sustav.

Uzmimo sad drugi primjer. Banka i klijent su u u istoj državi. A ako je glavnica neotplaćenih kredita npr. 200 milijardi, a kamata 8% (trošak 2%) tada se npr. kod uzimanja kredita od 10 milijardi (5% od postojećeg duga) događa slijedeće:

Novčani profit bankarskog sektora 1 = 200 milijardi * 6% = 12 milijardi
Privremeni profit realnog sektora = 10 milijardi - 12 milijardi = -2 milijarde
Rast duga = -2 milijarde 12 milijardi 600 miliona (za novi kredit na početku perioda) = 10,6 milijardi

Ovdje se vidi da je došlo do povlačenja 2 milijarde kreditnog novca iz opticaja, ali da je pri tome ipak došlo do rasta duga za 10.6 milijardi u slijedećoj godini. To je moguće kod malog rasta kredita i visokih kamata. To su uvjeti koji pojačano vode u financijsku i gospodarsku krizu. Svako povlačenje novca sigurno stvara krizu.

Treba uzeti da se primjer odnosi samo na kreditno poslovanje. Banka ima troškove vezane za ostale složenije poslove. Npr. prihod od kamata je bio 2/3 ukupnih prihoda banaka u 2009. Da nije bilo rezervacija za gubitke, banke bi ostvarile 50% profita od kamatne zarade. Ako za kreditnu aktivnost nije potrebno imati toliko troškova kao za ostale poslove, tada je vjerojatnost da su troškovi 2% prihoda od kamata dosta vjerojatna. To je 25% prihoda.

Ukupan profit bankarskog sektora poslije kraju razdoblja je:

Profit bankarskog sektora = Novčani profit bankarskog sektora 1 Novčani profit bankarskog sektora 2 <14>

Kada dođe do pada plasiranih kredita tada će Novčani profit bankarskog sektora 2 biti negativan, ali još uvijek će biti pozitivan jer se Novčani profit bankarskog sektora 1 odnosi na još uvijek veliku glavnicu kredita. Tada će fiksni troškovi smanjiti i profit banaka, a moguće je da zbog izostanka vraćanja kredita klijenata počnu stvarati gubitak u poslovanju.
---------------------------------------------------------------
Da ove činjenice uvažavaju profesionalni ekonomisti, sigurno bi imali i neko praktično rješenje, a ne samo jalove ideje.

Webshop

Dionica Vrijednost Promjena Promet
HT-R-A153,35+0,22%825.873,58
JMNC-R-A83.000,00+1,19%747.000,00
DDJH-R-A28,50+9,62%735.805,01
RIVP-R-A20,07- 1,08%656.860,62
ERNT-R-A1.310,00+0,85%648.955,42
ADPL-R-A95,49+1,55%394.479,43
ZABA-R-A34,00+3,72%270.607,30
PBZ-R-A548,99+2,61%270.200,96
Zaključne cijene : 19.12.2014
Podaci o trgovanju objavljeni su s odgodom od 15 minuta
  • CROBEX: 1.751,94 0,51 %
  • CROBEX10: 1.008,75 0,23 %
Valuta Apena Kupovni Srednji Prodajni
AUD0015,0861975,1015025,116807
CAD0015,3775745,3937555,409936
CZK0010,2771490,2779830,278817
DKK0011,0270021,0300921,033182
HUF1002,4201812,4274632,434745
JPY1005,2185455,2342485,249951
NOK0010,8444020,8469430,849484
SEK0010,8053580,8077810,810204
CHF0016,3484496,3675526,386655
GBP0019,7523869,7817319,811076
USD0016,2329676,2517226,270477
EUR0017,6409947,6639867,686978
PLN0011,7854871,7908601,796233
Tečajna lista HNB-a za datum: 20.12.2014
Fond Vrijednost Valuta Promjena
KD Nova Europa5,3224kn+4,04%
Ilirika BRIC69,1417+2,76%
ZB euroaktiv127,5518+2,57%
Ilirika JIE126,2929+2,48%
ZB BRIC+81,6536+2,40%
HI-growth9,9721+2,27%
KD Prvi izbor13,3963kn+2,00%
Platinum Global ...15,4651$+1,91%
Platinum Blue Chip94,2020+1,90%
NETA Frontier519,8914kn+1,80%
KD Energija8,6988kn+1,76%
Datum: 18.12.2014