Kvazi-moralna makroekonomija
Velimir Šonje odgovora na komentar profesora Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Drage Jakovčevića i Ivana Lovrinovića objavljen u Večernjem listu 22. prosinca 2012.
Nakon što sam kritizirao neke stavove i prijedloge profesora Jakovčevića i Lovrinovića u Večernjem listu 15.12.2012., uslijedio je njihov odgovor u Večernjem listu 22.12.2012. Kako se sadržaj dnevnih novina brzo zaboravlja, odlučio sam prepisati cijeli komentar dvojice profesora kako bi ostao zabilježen u memoriji mreže. Tekst profesora pisan je masnim slovima, a moji odgovori njima italikom:
Monetarna politika HNB-a okamina je dogmatskih rješenja i iluzija stabilnosti (VL, 22.12.2012., str. 36)
Ovih dana sve je izraženiji nemir pojedinih hrvatskih ekonomista, a moglo bi se reći da on sve više prerasta u strah koji ih obuzima zbog sve lošijih podataka o stanju hrvatskog gospodarstva i padu kreditnog rejtinga. Oni ne mogu vjerovati da se ubrzano topi 18 godina građena iluzija o makroekonomskoj stabilnosti čiji su model i koncept oni osmislili i uspostavili još 1994.
Ako se misli na program kojim je u Hrvatskoj iskorijenjena hiperinflacija, to se dogodilo 1993., a ne 1994.. Ako se pod stabilnošću misli na izostanak visoke inflacije, onda taj „koncept“ uistinu traje gotovo 20 godina. No nejasno je zašto je izostanak visoke inflacije iluzija? I da, mislim da svakog ozbiljnog ekonomistu moraju obuzeti strah i nervoza zbog hrvatskih ekonomskih rezultata, što je u tome loše?
Pokazalo se da je taj model u stvari idealan za uvoznike, banke i dužnike i da kao takav predstavlja čvrstu podlogu za stvaranje novoga monolita koji će zamijeniti prethodni socijalistički. O tome u prošlom broju „Obzora“ piše Velimir Šonje, kao glasnogovornik tog novoga monolita razglaba, ali na sasvim drukčiji način. On u stvari monolit uvoznika, bankara i središnje banke smatra dobrom i poželjnom pojavom u Hrvatskoj, ali mu smeta što pojedinci žele pokvariti idilu takvog modela. Pri tome nas dvojicu navodi kao glavne zagovornike redizajniranoga monolita koji ima sve atribute retro, odnosno socijalističkoga stila.
Autori se služe konstrukcijom: što je to monolit uvoznika, banaka i dužnika? Moj tekst polemizira s konkretnom izjavom profesora Jakovčevića (vidjeti niže), a nakon toga razglaba što bi se trebalo dogoditi da vlada i HNB mogu naređivati bankama, a što je predložio profesor Jakovčević. U mojem se tekstu ne govori o izmišljenom monolitu, nego o monolitu vlade, središnje banke i banaka, koji je historijski poznat i koji bi se nužno ponovo uspostavio kada bi se prema profesorovom prijedlogu u tu trijadu uvela vlada kao naredbodavac. Profesori očito žele da se zaboravi činjenica da je zalaganje za vladinu naredbu bilo realno (i provjerljivo je na internetu na www.hrt.hr, TV na zahtjev, Nulta točka, 3.12.2012., deseta minuta emisije). Kao antipod toj središnjoj tezi koju sada nastoje zaobići, profesori izmišljaju nekakav monolit uvoznika, banaka i dužnika, izmišljaju i mene kao „glasnogovornika“ nepostojećega monolita. To je očita taktika odvraćanja pažnje s pravog problema. Neki to zovu spin.
Što u stvari Šonju i slične zabrinjava? Raspao im se model koji je jamčio vrlo nisku rizičnost u odnosima prema inozemstvu: stabilno zaduživanje, nepostojanje valutnog rizika zbog fiksnog tečaja kune, jeftiniji uvoz, rast kredita uz stabilnu otplatu itd. Takav je model zaista bio stabilan od 1994. do 2008., a tada je puknuo da bi se ove godine raspao dodjelom najnižeg kreditnog rejtinga Hrvatskoj.
Ne postoji model koji je nastao 1994. (ponovo: 1993.?) i zajamčio nisku rizičnost u odnosima prema inozemstvu do 2008. Hrvatska je svoje obaveze prema inozemstvu naslijeđene od ex-YU regulirala tek 1995./96., a s prvim je ozbiljnijim inozemnim zaduženjima krenula 1997./98., i to uz vrlo visoke premije rizika (prva kunska obveznica tada je izdana na tri godine uz prinos 11%: to je stabilno zaduživanje uz nisku rizičnost u odnosima prema inozemstvu?). Dakle, zaduženja su krenula nekoliko godina nakon stabilizacijskog programa iz 1993. i s njime nisu imala nikakve veze, o čemu svjedoči i podatak da se najveći dio zaduženja dogodio nakon 2000., tj. sedam i više godina nakon programa kojim je oborena hiperinflacija..
Nadalje, profesorima se fiksni tečaj i eliminacija valutnog rizika samo pričinja. Valutni rizik u Hrvatskoj postoji cijelo vrijeme, a tečaj kune nije fiksan, nego kolebljiv (npr. od 2000. oko 4,5% u okolici prosjeka od 7,43 KN za euro). Kroz našu noviju povijest postojala su razdoblja značajnih deprecijacija, a najvažnije je ono od proljeća 1995. do 2000. (koje se slučajno poklapa s mojim radom u HNB-u). Tada je kumulativna nominalna deprecijacija iznosila preko 17% (na kraju travnja 1995. tečaj DEM preračunat ex post u tečaj eur iznosio je 6,59 KN za 1€, a u veljači 2000. tečaj je dosegnuo 7,73 KN za 1€.). Realna je deprecijacija efektivnog tečaja također bila velika u tom razdoblju od gotovo 5 godina. O kakvom fiksnom tečaju i eliminaciji valutnog rizika govore profesori?
K tome, da su nakon 2000. deficiti i zaduženja javnog sektora bili manji (a to su bile autonomne političke odluke različitih hrvatskih vlada iz razdoblja 2000.-2008.), ne bi bilo pritisaka na aprecijaciju (ili bi ti pritisci makar bili manji), te bi realni tečaj kroz cijelo desetljeće bio povoljniji za izvoznike. Zar je središnja banka u uvjetima fiskalne ekspanzije i snažnog priljeva kapitala u prošlom desetljeću trebala doliti još i više monetarne ekspanzije? Tek bi to bila prava eksplozivna kombinacija s posljedicama grčkog tipa i danas bismo bili u još težem položaju od ovog koji je dovoljno težak sam po sebi.
Sve to nema nikakve veze s antiinflacijskim programom iz 1993., koji ni po iskustvu ni po teoriji nije mogao imati značajan utjecaj na događaje koji su slijedili 7, 10 ili 15 godina kasnije (i koji slijede sada, 20 godina kasnije). I da je realni ravnotežni tečaj na početku bio značajno precijenjen (a nije, jer je stabilizacijskim programom zapravo zaustavljen trend realne aprecijacije, što svi kritičari prešućuju), sva istraživanja pokazuju da takozvani polu-životi precijenjenih valuta traju bitno kraće od vremenskih razdoblja koja se ovdje spominju. Stoga danas nikako ne možemo biti u fazi precijenjenosti valute koja je uzrokovana nekim davnim događajem iz 1993. Ako precijenjenost danas uopće postoji, ona je uzrokovana događajima od prije nekoliko godina, a ne stvarima koje pripadaju ekonomskoj povijesti.
Taj model ekonomske politike čiji su kumovi bili Škegro, Škreb, Šonje (u daljnjem tekstu ŠŠŠ) i još neki, doveo je zemlju pred bankrot. Zemlja je deindustrijalizirana, izvozni sektor je gotovo satrven, novih realnih investicija skoro da i nije bilo, mirovinski sustav ugrožen je velikim priljevom mladih umirovljenika čime se rješavala nezaposlenost, Hrvatska je postala prezadužena zemlja s kontinuiranim deficitom vanjskotrgovačke bilance, realni sektor je razdvojen od financijskog, itd.
Stječe se dojam da profesori nisu primijetili da u prvoj polovici 90-ih godina prošlog stoljeća govorimo o razdoblju raspada socijalizma, kolapsa tržišta bivših socijalističkih zemalja, ozbiljne gospodarske krize u Europi i, treba li podsjetiti, rata? Umjesto tih nekoliko „objašnjavajućih varijabli“ pojavljuju se efektne retoričke figure („Kumovi“, „ŠŠŠ“) koje zamjenjuju ozbiljnu argumentaciju. Ovo što potom slijedi u gornjem paragrafu tek je salva nabrajanja hrvatskih ekonomskih poteškoća oko čijeg spiska nema neslaganja među ozbiljnim ekonomistima. Očito postoje velika neslaganja o uzrocima.
Iz psihologije je poznato da ljudi u uvjetima neizvjesnosti imaju sklonost da se „zakvače“ za prva i najjednostavnija objašnjenja (tako nastaju teorije urote). No, tvrditi da je cijela lista nevolja uzrokovana odlukama iz 1993., čak je i u tom kontekstu pretjerivanje. Jer, nisu profesori izostavili samo onih nekoliko „objašnjavajućih varijabli“ koje su djelovale u i oko 1993. Zaboravili su i cijelu listu naknadnih djelovanja. Kao da Hrvatska nije bila u de facto međunarodnoj izolaciji i zakasnila s ulascima u CEFTU i EU. Kao da smo imali sjajne reforme, sve efikasniju administraciju, izvrsnu politiku poticanja ulaganja (napose onih stranih); kao da više od stotinu milijardi kuna kroz sve te godine nismo uzeli dobrom dijelu gospodarstva i ulili ga nepovratno u neefikasan dio (brodogradnja, poljoprivreda…), koji ne samo da na tim sredstvima nije uspio rasti, nego je konstantno erodirao? Kao da nismo imali deficite proračuna i rast duga koji su uglavnom poslužili za zadržavanje statusa quo, i kao da nije bilo korupcije? Kao da … kao da treba dalje unedogled nabrajati (a moglo bi se), ne bi li se nekoga uvjerilo da je potpuno apsurdno sve naše ekonomske nevolje pripisati jednom jedinom super-događaju, ekonomskom ekvivalentu Velikoga praska od prije gotovo 20 godina, kao da se ništa drugo nije događalo prije, za vrijeme i nakon „Big Banga“ iz 1993. godine?
Nota bene, možda je i bila riječ o Velikom prasku, ali ne implozivnom nego eksplozivnom, jer nekoliko mjeseci nakon toga događaja od prije gotovo 20 godina započeo je rast proizvodnje u Hrvatskoj, čime je prekinut dugogodišnji trend pada, koji je trajao kroz zadnje godine Jugoslavije i početne godine prijelaza i rata! I sve to bez inozemnih zaduženja i u sred rata. Ova je lako provjerljiva činjenica ostala duboko zakopana u našoj ekonomskoj povijesti, zahvaljujući dugogodišnjim naletima ekonomskih kritičara i retoričara (pritom čak i ne mislim prvenstveno na profesore!), koji su više polagali na efektne početke i završetke rečenica, nego na provjeru svojih stavova u podacima. A grafovi lijepo sve pokazuju.
Čega se plaši sadašnji Hrvatski monolit koji brani Šonje? Bankari se plaše valutno induciranog kreditnog rizika. Valutna klauzula im je do sada stvarala ugodu poslovanja uz fiksni tečaj koji je održavao HNB.
Ovo s fiksnim tečajem postaje endemična pojava u komentaru profesora. Još jedna napomena vezana uz to: prečesto se zaboravlja da HNB najčešće nije branio tečaj od deprecijacije, nego od aprecijacije.
HNB ne smije značajnije dirati devizne rezerve jer ga je MMF još prošle godine upozorio da ima najmanji omjer deviznih rezervi u odnosu na vanjski dug u jugoistočnoj Europi. Dođe li do klizanja tečaja, a to je sasvim izgledno, povećavat će se ubrzano udjel nenaplativih kredita jer je depresija i sve više zaduženih radnika ostaje bez posla. Guverner je dao „besu“ da će kao i oni prethodni do posljednjeg daha braniti tečaj. Time je Vladi i poduzetnicima poručio da se sami snađu i da on nije zadužen za takve stvari. Šonje nam podmeće tezu da se zalažemo za komandnu ekonomiju gdje bi vlada, HNB ili netko treći propisivao bankama da moraju kreditirati gospodarstvo uz kamatnjak od 2%. HNB što se tiče kamatnjaka može učiniti sve što zamisli. Za takvu odluku, suprotno mišljenju gospodina Velimira Šonje, nije potrebno idejno jedinstvo Vlade, središnje banke i banaka. Ali taj iskorak značajnog povećanja novčane mase, kreditiranja investicija i države uz niske kamatnjake, promjene tečaja koja potiče izvoz a destimulira uvoz, narušio bi jedan drugi monolit – monolit monetarne strukture, financijske oligarhije i tajkunskih uvozničkih interesa.
Profesori tvrde da sam im podmetnuo tezu zalaganja za komandnu ekonomiju, ali zar to onda znači da se profesor Jakovčević zabunio kada je govorio o tome da bankama treba narediti koga da kreditiraju (govorio je naravno o državi, ne o gospodarstvu – provjeriti na HRT na zahtjev, Nulta točka 3.12.2012., deseta minuta emisije), i to po stopi od 2%? Profesori u komentaru cijelo vrijeme bježe od glavne teme koju je profesor Jakovčević pokrenuo: kako bi funkcionirao sustav u kojem bi vlada naređivala HNB-u i bankama. Raspravu skreću u svim mogućim smjerovima kako bi se izbjegao fokus na meritum stvari u mojoj raspravi, a u svojem odgovoru žele stvoriti dojam da se zapravo zalažu za jeftino kreditiranje gospodarstva (što je naravno, vrlo popularno zalaganje), iako je sve krenulo od zahtjeva za odobravanje kredita državi po 2% pomoću naredbe.
Nadalje, njihova teza u komentaru glasi da HNB, što se tiče kamatnjaka, može učiniti sve što zamisli. To je djelomično točno kada je riječ o tržištu novca. Međutim, profesori raspravu sele na teren kamata na kredite poduzećima, za koje je dobro poznato da na poteze monetarne politike reagiraju s vremenskim pomacima koji nisu stabilni i uz složene odnose poznate kao „transmisijski mehanizam“. Razlog leži u tome što su kamatne stope na kredite dominantno određene premijom rizika, jer se značajan dio tih kredita ne može vratiti. Dakle, što je veći rizik u sistemu, veći je i jaz između namjera i mogućnosti monetarne politike; to je univerzalni problem s kojim se danas bore i EU i SAD, iako imaju povijesno najniže kamatne stope tržišta novca. Rizik je kamenčić u cipeli zbog kojeg HNB (i niti jedna druga središnja banka ovoga svijeta koja ne izdaje naredbe) ne može učiniti što kod poželi kada je riječ o kamatama na kredite poduzećima. Naredba je jedini način da se kamenčić izvuče iz cipele u kratkom roku, i u okvirima monetarne politike koja se nudi kao zamjena za strukturne promjene u gospodarstvu (kakva je to tek iluzija). No, čak i kada bi vađenje kamenčića funkcioniralo tako lako, postavlja se pitanje kako bi se zaštitili ulozi štediša? Banke bi, poslujući po nalogu koji isključuje kalkulaciju rizika iz kreditiranja poduzeća, imale gubitke, baš kao u vrijeme monolita prije 1990. Upitno je koliko bi vremena prošlo prije nego što bi štediše shvatile o kakvom je „modelu“ riječ. A kada bi to shvatile, jedan dio naše nesretne financijske povijesti mogao bi se ponoviti.
Postojeća financijska oligarhija dobila je na poklon gotovo cijeli bankovni sustav, a taj poklon preskupo su platili porezni obveznici, ta privatizacija državnih banaka iz proračuna je isisala 80 milijardi kuna.
Ova se teza godinama ponavlja i tražit će cijelu knjigu da se opovrgne. Ovdje treba reći da troškovi sanacije banaka nemaju nikakve veze s privatizacijom banaka. Naime, prva revizija poslovanja banaka prema međunarodnim standardima, koja je provedena 1989., pokazala je da su gubici banaka bili dvostruko veći od kapitala. Raspad tržišta bivše Jugoslavije, agresija na Hrvatsku i autonomni troškovi tranzicije višestruko su produbili naslijeđene gubitke. Stoga su sredstva utrošena za sanaciju primarno služila tome da spriječe kolaps bankarskog sustava teško potresenog višegodišnjim negativnim šokovima, koje niti jedan drugi bankarski sustav ne bi mogao izdržati na nogama bez pomoći države. Spašavana je štednja građana Hrvatske koje u bankama više nije bilo jer je bila bačena u socijalistička poduzeća nesposobna da ikad vrate svoje dugove! U zadnjih nekoliko godina svjedoci smo da nekim europskim zemljama nisu trebali rat, tranzicija i geopolitički potres, pa da za sanacije potroše relativno veće iznose novca poreznih obveznika nego što ih je Hrvatska ikada potrošila. S obzirom na različite i često dramatične šokove s kojima smo bili suočeni od 1971. do 1995., nas je sanacija koštala razmjerno malo. Dakle, tehnički gledano, ta sredstva bankama najvećim dijelom nisu povećavala vrijednost, nego su služila tome da banke prežive – da im se vrijednost svede iz negativne na nulu, tj. da se ljudima spasi njihova štednja. Privatizacija je provedena mnogo godina kasnije.
O toj sofisticiranoj korupciji trebao bi govoriti gospodin Šonje, o financiranju privatizacije iz tih istih banaka gdje su krediti za stjecanje vlasništva odobravani fizičkim osobama vlasnicima, a troškovi kredita tih osoba preneseni na teret poslovanja privatiziranih pravnih osoba čija je imovina opterećena hipotekama vlasnika dužnika! Kakva je to tek Himera, koliko stotina glava ima ta neman, ta hobotnica! Kakav je to grijeh struktura?
Profesori ovdje govore o dva posve različita razdoblja, što su u svojem komentaru vjerojatno namjerno zamračili. Naime, privatizacija banaka dogodila se godinama kasnije u odnosu na privatizaciju o kojoj je ovdje riječ, a u kojoj su se pojavljivali menadžerski krediti. Razmak u vremenu je pet, pa i više godina.
No, čemu služi ovaj moralizatorski usklik u polemici sa mnom nejasno je, jer profesori su se namjerili na krivoga. Naime, ne samo da s „omraženom“ privatizacijom (o kojoj ćemo racionalan sud moći dati tek za desetak godina) nisam imao nikakve veze, nego sam u prvoj polovici 90-ih (dakle, kada je trebalo), objavio niz znanstvenih i stručnih radova te napisa u tisku, u kojima sam se zalagao za druge načine privatizacije i predviđao da će ishod odabranog modela biti loš (usp. npr. Šonje, V. (1993): "Veličina poduzeća i privatizacija." Ekonomski pregled, 44 (11-12): 753-768, baš o posljedicama insajderske privatizacije, te seriju napisa u magazinu Banka iz tog vremena). S druge strane, nekako me sjećanje ne služi da su profesori u to doba, kada je trebalo, bili osobito zapaženi kritičari hrvatske privatizacije, barem ne u prvoj fazi kada su se još diskutirala institucionalna rješenja i dok se još moglo pokušati utjecati na stvari. Himera, neman, hobotnica, grijeh struktura, meni sve to zvuči kao prilično zakašnjela reakcija odnosno naknadna pamet, koja koristi tuđe (pa i biskupske) metafore, i to sračunato samo s ciljem da stvori utjecaj na čitatelja, a ne da ga educira ili informira.
Dubina današnje krize, njeni razmjeri i utjecaj na društveni poredak toliko su ozbiljni da zahtijevaju od svih struktura vlasti, svih institucija i svakog pojedinca, promjenu ponašanja, promjenu politika i preispitivanje savjesti i morala.
Konačno se u nečemu slažemo! Međutim, promjena ponašanja i preispitivanje savjesti i morala ne isključuje one koji političke parole koriste kao „argumente“ na mjestu gdje nedostaje analize, a koju su, iako dužni, propustili predstaviti. Umjesto da se nadglasavamo efektnim moralno-političkim konstrukcijama koje me, neka se profesori ne ljute, stilski neodoljivo podsjećaju na „vrijeme monolita“ prije 1990., pokušajmo raspravu vratiti na racionalan kolosjek.
Monetarne vlasti najrazvijenijih zemalja brzo su promijenile ciljeve i instrumente. Monetarnim sustavom svijeta danas cirkuliraju stotine bilijuna dolara, eura i funti „ex nihilo“ s jednim jedinim ciljem – oporavak gospodarstva!
Američki guverner Bernanke izjavljuje ovih dana: Naš cilj je stopa nezaposlenosti od 6,5% uz inflaciju od 2,5%. Tko pročita ovaj naslov u Hrvatskoj može pomisliti da se radi o ciljevima izvanzemaljaca. Ali ne, radi se o izjavi guvernera SAD-a i središnje banke UK. Te ciljeve, barem tako misle guverneri SAD-a i UK-a, moguće je ostvariti uz kamatne stope od 0%. Referentna kamatna stopa koju određuje ECB za međusobno kreditiranje najvećih europskih banaka samo je 0,1%, a guverner ECB-a Mario Draghi najavljuje tako niske stope sve dok se europska ekonomija ne oporavi. Svako se u Hrvatskoj mora zapitati: Pa gdje mi to živimo, tko nam ispire mozak, tko nas kažnjava i drži u dužničkom ropstvu?
Ne vidim kako bih racionalno polemizirao s vapajem „tko nas to drži u dužničkom ropstvu“! Vapaj je toliko emotivno nabijen i nejasan da bih najradije i ja odmah išao dizati revoluciju. Skoro me ponijelo. Međutim, umjesto da javnošću manipuliramo, informirajmo ju o tome da se kamatne stope na hrvatskom tržištu novca (dakle, na tržištu na koje HNB ima izravan utjecaj u kratkom roku) sada ne razlikuju bitno od kamatnih stopa na inozemnom tržištu novca (koje se nalazi pod utjecajem poteza tamošnjih središnjih banaka na koje se profesori pozivaju). Stope po kojima se na kratki rok zadužuju SAD i Njemačka su, naravno, nedostižne, jer je potražnja za njihovim vrijednosnim papirima za naše pojmove nemjerljivo velika. Međutim, prinosi na kratkoročna zaduženja naše vlade na temelju trezorskih zapisa kreću se između 2% i 3% godišnje, što je solidno niska stopa u usporedbi sa sličnim zemljama. Glavni razlog tako niskih stopa na domaćem tržištu je akomodirajuća politika HNB-a. U čemu je onda problem? (Ja recimo mislim da HNB pretjerano podilazi vladama kontrolom niskih kamatnih stopa na kratak rok i po tom sam pitanju vrlo ozbiljan i koliko mi je poznato, jedini kritičar HNB-a!).
„ŠŠŠ“ model se u suštini oslanja na postavke klasičnih ekonomista i glavni cilj je fleksibilno radno zakonodavstvo i visina plaća. U takvom modelu je moguće ostvariti ravnotežu i punu zaposlenost. Radit će dva umjesto jednoga radnika, ali uz duplo nižu plaću, a cijene bi trebale pasti. Ali cijene dobara ne padaju dok se pod pojmom „strukturnih reformi“ misli prije svega na masovna otpuštanja i snižavanje plaća.
Taj izmišljeni model postoji samo u glavama dvojice profesora, kao što u njihovim glavama postoji i neobična interpretacija klasičnog modela za koji se navodno zalažem. Na koncu, nisu li inflacija i pad vrijednosti valute, za što se zalažu profesori, instrumenti koji izravno vode u pad životnog standarda (potvrdila hrvatska ekonomska povijest)?
Bit mojeg ekonomskog zalaganja uspostava je konkurentnije gospodarske strukture i jačanje konkurencije, jer kao što su pokazale taxi usluge u Gradu Zagrebu, razbijanje monopola i oligopola (za koji najčešće jamči država kojoj profesori tako bezrezervno vjeruju) i u krizi može razbuditi tržišno natjecanje i dovesti do rasta broja zaposlenih. Uklanjanje administrativnih prepreka radi olakšavanja investicija i poticanja privatnih ulaganja nije na vrhu liste preporuka za koje se godinama zalažem zato da bi ljudi bili siromašniji, nego zato da bi što boljeg posla bilo što više. Prema tome, umjesto da meni stavljaju u usta i na um stvari koje nisam nikada rekao, a kamoli pomislio, neka se profesori prvenstveno počnu baviti potragom za racionalnim argumentima kojima će braniti vlastite stavove o davanju naređenja bankama i punjenju bilance HNB-a dugoročnim državnim projektinim obveznicama. Danas moramo voditi brigu o tome kako ćemo biti konkurentni u EU za 3, 5 i 10 godina i uistinu mi nije jasno kakve to ima veze s nastavkom financiranja državnih investicija i odgodom restrukturiranja u šire shvaćenom javnom sektoru, za što se zapravo zalažu profesori kada brane svoje teze o potpunom popuštanju monetarnih slavina.
HNB je država u državi, hermetički zatvorena institucija s velikim demokratskim deficitom, značajnim brojem ljudi koji se mogu stopiti u svaki novi monolit! Ona guši upotrebu monetarnog suvereniteta i šire upotrebe kune, nerealnim tečajem i visokim kamatnjacima potiče klasičnu dihotomiju, a polagati račune i preuzimati odgovornost odbija.
Nije točno. Zakonska rješenja, procedure imenovanja dužnosnika i informiranje Sabora od strane HNB-a ničim ne odstupaju od standarda demokratski najrazvijenijih zemalja. Zakonodavstvo je usklađeno s europskim zakonodavstvom. Internetska stranica HNB-a je uzorna, a jedino na čemu bi trebali poraditi su priopćenja za javnost koja kao da dolaze iz nekih drugih vremena. Prostor za napredak postoji i u dijelu informiranja javnosti o radu Savjeta HNB-a. No, ti manji nedostaci nisu dovoljni da se HNB-u udijele epiteti kao da se radi o kakvome mističnome hramu. Teza da tečaj kune nije „realan“ (valjda se misli „ravnotežan“, jer tečaj je uvijek realan ako se nominalni tečaj korigira za relativne cijene) veoma je upitna. Šira upotreba kune zavisi o odlukama milijuna ljudi koji su odabrali koristiti stranu valutu u svrhu štednje, a visoki kamatnjaci, kao što smo pokazali, nisu odabir HNB-a. HNB jednostavno nema utjecaja na sve strukturne stvari koje utječu na rizike (kamenčić u cipeli). Morali bismo razgovarati o rizicima, a ne o novcu, jer novac se može naći, samo su rizici previsoki.
Zapitajmo se danas: kolike su kamatne stope za prezaduženi sektor poduzeća i stanovništva? Ima li ijedan racionalan poduzetnik koji u današnjim okolnostima može podnijeti kamatnu stopu na kredit od 7%, 8% ili 9% ako mu je profitna marža prije kamata 4%. Čija je odgovornost za visinu kamatnih stopa na domaćem tržištu, tko kontrolira usmjeravanje klijenata na prekogranično traženje kredita i povećanje inozemnog duga? Tko snosi gubitke tečajnih razlika za 120 tisuća stambenih kredita ugovornih uz valutnu klauzulu švicarskog franka i što je napravio HNB da amortizira taj sistemski rizik, a sistemski rizik je odgovornost svakog regulatora? Ako su suvremene monetarne politike socijalno osjetljive jer ciljaju na povijesno najniže kamatnjake, smanjenje stope nezaposlenosti, nije li forsiranje jednog cilja, održavanja stabilnosti cijena i tečaja, besprizorna bešćutnost? Pitanje pristojnosti je tjerati državu da se zadužuje u inozemstvu po stopama većim od 7%, a 12 milijradi eura pričuva ukamaćivati u njemačkim bankama po stopi od 0,5%. Je li etički i moralno prihvatljivo kritizirati vladu da provede fiskalne prilagodbe, kad su i ovakve djelomice provedene reforme povećale broj nezaposlenih na više od 350 tisuća ljudi?
Kada inzistiraju na temi o kamatnjacima, profesori prešućuju i činjenicu da su kroz veći dio razdoblja krize u aranžmanu s HBORom raspoloživi povoljni investicijski krediti po niskim kamatnim stopama koji međutim nisu imali učinak na oporavak gospodarstva – potražnja je bila slaba (http://www.hbor.hr/program-razvoja-gospodarstva). To je posve u skladu s dobro poznatom činjenicom da se cjelokupna problematika ekonomskog rasta i razvoja ne može svesti na monetarnu politiku i pitanje visine kamatnjaka. Istraživanja pokazuju da je autonomna uloga kamatnjaka mala, a da ukupne monetarne stimulacije s vremenom gube realan učinak, čak i u najrazvijenijim zemljama na čija se iskustva profesori pozivaju.
Također treba upozoriti na logički nesklad, skriven iza moralnoga vapaja, između navodne brige za dužnike u švicarskim francima i ideje o monetarnoj ekspanziji, inflaciji i slabljenju kune. Profesori u komentaru nisu objasnili kako bi se riješio problem rasta vrijednosti duga u uvjetima deprecijacije domaće valute, iako iz drugih zalaganja profesora možemo pretpostaviti da oni predmnijevaju ukidanje valutne klauzule. Međutim, problem je s tim „rješenjem“ što ono ne kaže ništa o tome što će se potom događati, tj. kolika je ukupna društvena „cijena“ odnosno trošak takvog rješenja: što će biti s deviznom štednjom, što će biti s ponudom kredita, kapitalizacijom banaka, što će biti s ukupnom financijskom stabilnošću?
Međutim, ono što u gornjem odjeljku zaslužuje najozbiljniji komentar je kvazi-moraliziranje koje zamjenjuje podatke, dokaze i argumente. U tekstu profesora Jakovčevića i Lovrinovića nalaze se čak tri takva primjera, citiram:
Jasno je da zamjena analize moralnim konstruktima onemogućava racionalnu raspravu, pogotovo kada se manipulira namjerno prenapuhanim podacima i tvrdnjama (država se iznad 7% zaduživala vrlo kratko u vrijeme vrhunca globalne financijske krize 2009., za što nije bio kriv HNB, a nisu reforme, nego nedostatak reformi, povećale broj nezaposlenih iznad 350 tisuća). No, čak i ako prihvatimo paradoksalnu metodu kvazi-moralne makroekonomije, gornjim se pitanjima može lako parirati sljedećim protu-pitanjima izvedenima iz moralnoga stava:
Ova su pitanja naravno bespredmetna, ali ih navodim radi ilustracije o kakvoj je „raspravi“ ovdje riječ. Profesori ne mogu imati monopol na moralni stav i ne bi smjeli ubacivati moralne kategorije visokog emotivnog naboja tamo gdje smo kao stručnjaci dužni javnosti tumačiti razloge i vjerojatne posljedice ekonomskih politika. Na kraju, naša je prva moralna dužnost sumnjati u vlastite modele i zaključke koji sigurno nisu savršeni, a ne stvarati iluziju potpunosti nekakvoga „znanstvenog“ ili „stručnog“ znanja. Zbog toga nam je prva moralna dužnost javno raspravljati pomoću argumenata, a ne pomoću vapaja. Zbog toga je, moram priznati, meni puno jasnije što ne valja, nego što bi moglo valjati u ekonomiji. Puno lakše prepoznajem loš prijedlog nego što formuliram dobar, pa stoga malo burnije reagiram kad osjetim fanatizam u zalaganju za stvari čiji rizici nisu dovoljno cjelovito sagledani. Takav pristup ne znači da bismo kao ekonomisti trebali biti ne-moralni; to samo znači da moralne sudove donosimo tek kada smo potpuno informirani i kada smo problematiku sagledali analitički, u cjelini, u mjeri u kojoj nam naše ograničeno znanje to omogućava.
Ako se provedu najavljene reforme i fiskalna konsolidacija, ako se rasproda sva državna imovina koja ima bilo kakvu tržišnu vrijednost, jedno je sigurno, Hrvatska će imati nulti proračunski deficit, zadovoljne rejting agencije, ali i umrlo gospodarstvo i 400 tisuća nezapoelsnih!
Vraćam istom mjerom i metodom: ako se ne provedu reforme i fiskalna konsolidacija, Hrvatska će dugoročno imati 500 tisuća nezaposlenih.
Tad će biti kasno za postavljanje pitanja o ulozi monetarne politike u recesiji. Vlada ne smije dopustiti da je financijski sektor i HNB ucjenjuju, već naprotiv, treba još čvršće uzeti stvar u svoje ruke jer su te uzde do sada bile u rukama koje nisu upravljale u korist hrvatskog gospodarstva i naroda.
S ovim se moralno-političkim stavom potpuno slažem, ali se bojim da profesori i ja mislimo o posve različitim stvarima kada govorimo o tome što je moralno i dobro za Hrvatsku, odnosno, kada govorimo o uzdama koje bi trebalo zatezati i otpuštati u korist hrvatskoga gospodarstva i naroda. Moja je poruka da je neozbiljno preseliti odgovornost za našu cijelu ekonomsku prošlost i budućnost s izvršne vlasti na središnju banku. Te su ideje toliko neobične da svakom kritičaru dozvoljavaju otvoreno postaviti pitanje o političkoj ekonomiji, pa i fundamentalnom političkom konceptu, koji stoji iza takvog zalaganja naših profesora. U jedno sam međutim siguran: ako Milanović odluči čvršće primiti uzde u svoje ruke (što jako podržavam!), zadnje što nam treba je da Vujčić bude njegov konj.
Monetarna politika HNB-a okamina je dogmatskih rješenja i iluzija stabilnosti (VL, 22.12.2012., str. 36)
Ovih dana sve je izraženiji nemir pojedinih hrvatskih ekonomista, a moglo bi se reći da on sve više prerasta u strah koji ih obuzima zbog sve lošijih podataka o stanju hrvatskog gospodarstva i padu kreditnog rejtinga. Oni ne mogu vjerovati da se ubrzano topi 18 godina građena iluzija o makroekonomskoj stabilnosti čiji su model i koncept oni osmislili i uspostavili još 1994.
Ako se misli na program kojim je u Hrvatskoj iskorijenjena hiperinflacija, to se dogodilo 1993., a ne 1994.. Ako se pod stabilnošću misli na izostanak visoke inflacije, onda taj „koncept“ uistinu traje gotovo 20 godina. No nejasno je zašto je izostanak visoke inflacije iluzija? I da, mislim da svakog ozbiljnog ekonomistu moraju obuzeti strah i nervoza zbog hrvatskih ekonomskih rezultata, što je u tome loše?
Pokazalo se da je taj model u stvari idealan za uvoznike, banke i dužnike i da kao takav predstavlja čvrstu podlogu za stvaranje novoga monolita koji će zamijeniti prethodni socijalistički. O tome u prošlom broju „Obzora“ piše Velimir Šonje, kao glasnogovornik tog novoga monolita razglaba, ali na sasvim drukčiji način. On u stvari monolit uvoznika, bankara i središnje banke smatra dobrom i poželjnom pojavom u Hrvatskoj, ali mu smeta što pojedinci žele pokvariti idilu takvog modela. Pri tome nas dvojicu navodi kao glavne zagovornike redizajniranoga monolita koji ima sve atribute retro, odnosno socijalističkoga stila.
Autori se služe konstrukcijom: što je to monolit uvoznika, banaka i dužnika? Moj tekst polemizira s konkretnom izjavom profesora Jakovčevića (vidjeti niže), a nakon toga razglaba što bi se trebalo dogoditi da vlada i HNB mogu naređivati bankama, a što je predložio profesor Jakovčević. U mojem se tekstu ne govori o izmišljenom monolitu, nego o monolitu vlade, središnje banke i banaka, koji je historijski poznat i koji bi se nužno ponovo uspostavio kada bi se prema profesorovom prijedlogu u tu trijadu uvela vlada kao naredbodavac. Profesori očito žele da se zaboravi činjenica da je zalaganje za vladinu naredbu bilo realno (i provjerljivo je na internetu na www.hrt.hr, TV na zahtjev, Nulta točka, 3.12.2012., deseta minuta emisije). Kao antipod toj središnjoj tezi koju sada nastoje zaobići, profesori izmišljaju nekakav monolit uvoznika, banaka i dužnika, izmišljaju i mene kao „glasnogovornika“ nepostojećega monolita. To je očita taktika odvraćanja pažnje s pravog problema. Neki to zovu spin.
Što u stvari Šonju i slične zabrinjava? Raspao im se model koji je jamčio vrlo nisku rizičnost u odnosima prema inozemstvu: stabilno zaduživanje, nepostojanje valutnog rizika zbog fiksnog tečaja kune, jeftiniji uvoz, rast kredita uz stabilnu otplatu itd. Takav je model zaista bio stabilan od 1994. do 2008., a tada je puknuo da bi se ove godine raspao dodjelom najnižeg kreditnog rejtinga Hrvatskoj.
Ne postoji model koji je nastao 1994. (ponovo: 1993.?) i zajamčio nisku rizičnost u odnosima prema inozemstvu do 2008. Hrvatska je svoje obaveze prema inozemstvu naslijeđene od ex-YU regulirala tek 1995./96., a s prvim je ozbiljnijim inozemnim zaduženjima krenula 1997./98., i to uz vrlo visoke premije rizika (prva kunska obveznica tada je izdana na tri godine uz prinos 11%: to je stabilno zaduživanje uz nisku rizičnost u odnosima prema inozemstvu?). Dakle, zaduženja su krenula nekoliko godina nakon stabilizacijskog programa iz 1993. i s njime nisu imala nikakve veze, o čemu svjedoči i podatak da se najveći dio zaduženja dogodio nakon 2000., tj. sedam i više godina nakon programa kojim je oborena hiperinflacija..
Nadalje, profesorima se fiksni tečaj i eliminacija valutnog rizika samo pričinja. Valutni rizik u Hrvatskoj postoji cijelo vrijeme, a tečaj kune nije fiksan, nego kolebljiv (npr. od 2000. oko 4,5% u okolici prosjeka od 7,43 KN za euro). Kroz našu noviju povijest postojala su razdoblja značajnih deprecijacija, a najvažnije je ono od proljeća 1995. do 2000. (koje se slučajno poklapa s mojim radom u HNB-u). Tada je kumulativna nominalna deprecijacija iznosila preko 17% (na kraju travnja 1995. tečaj DEM preračunat ex post u tečaj eur iznosio je 6,59 KN za 1€, a u veljači 2000. tečaj je dosegnuo 7,73 KN za 1€.). Realna je deprecijacija efektivnog tečaja također bila velika u tom razdoblju od gotovo 5 godina. O kakvom fiksnom tečaju i eliminaciji valutnog rizika govore profesori?
K tome, da su nakon 2000. deficiti i zaduženja javnog sektora bili manji (a to su bile autonomne političke odluke različitih hrvatskih vlada iz razdoblja 2000.-2008.), ne bi bilo pritisaka na aprecijaciju (ili bi ti pritisci makar bili manji), te bi realni tečaj kroz cijelo desetljeće bio povoljniji za izvoznike. Zar je središnja banka u uvjetima fiskalne ekspanzije i snažnog priljeva kapitala u prošlom desetljeću trebala doliti još i više monetarne ekspanzije? Tek bi to bila prava eksplozivna kombinacija s posljedicama grčkog tipa i danas bismo bili u još težem položaju od ovog koji je dovoljno težak sam po sebi.
Sve to nema nikakve veze s antiinflacijskim programom iz 1993., koji ni po iskustvu ni po teoriji nije mogao imati značajan utjecaj na događaje koji su slijedili 7, 10 ili 15 godina kasnije (i koji slijede sada, 20 godina kasnije). I da je realni ravnotežni tečaj na početku bio značajno precijenjen (a nije, jer je stabilizacijskim programom zapravo zaustavljen trend realne aprecijacije, što svi kritičari prešućuju), sva istraživanja pokazuju da takozvani polu-životi precijenjenih valuta traju bitno kraće od vremenskih razdoblja koja se ovdje spominju. Stoga danas nikako ne možemo biti u fazi precijenjenosti valute koja je uzrokovana nekim davnim događajem iz 1993. Ako precijenjenost danas uopće postoji, ona je uzrokovana događajima od prije nekoliko godina, a ne stvarima koje pripadaju ekonomskoj povijesti.
Taj model ekonomske politike čiji su kumovi bili Škegro, Škreb, Šonje (u daljnjem tekstu ŠŠŠ) i još neki, doveo je zemlju pred bankrot. Zemlja je deindustrijalizirana, izvozni sektor je gotovo satrven, novih realnih investicija skoro da i nije bilo, mirovinski sustav ugrožen je velikim priljevom mladih umirovljenika čime se rješavala nezaposlenost, Hrvatska je postala prezadužena zemlja s kontinuiranim deficitom vanjskotrgovačke bilance, realni sektor je razdvojen od financijskog, itd.
Stječe se dojam da profesori nisu primijetili da u prvoj polovici 90-ih godina prošlog stoljeća govorimo o razdoblju raspada socijalizma, kolapsa tržišta bivših socijalističkih zemalja, ozbiljne gospodarske krize u Europi i, treba li podsjetiti, rata? Umjesto tih nekoliko „objašnjavajućih varijabli“ pojavljuju se efektne retoričke figure („Kumovi“, „ŠŠŠ“) koje zamjenjuju ozbiljnu argumentaciju. Ovo što potom slijedi u gornjem paragrafu tek je salva nabrajanja hrvatskih ekonomskih poteškoća oko čijeg spiska nema neslaganja među ozbiljnim ekonomistima. Očito postoje velika neslaganja o uzrocima.
Iz psihologije je poznato da ljudi u uvjetima neizvjesnosti imaju sklonost da se „zakvače“ za prva i najjednostavnija objašnjenja (tako nastaju teorije urote). No, tvrditi da je cijela lista nevolja uzrokovana odlukama iz 1993., čak je i u tom kontekstu pretjerivanje. Jer, nisu profesori izostavili samo onih nekoliko „objašnjavajućih varijabli“ koje su djelovale u i oko 1993. Zaboravili su i cijelu listu naknadnih djelovanja. Kao da Hrvatska nije bila u de facto međunarodnoj izolaciji i zakasnila s ulascima u CEFTU i EU. Kao da smo imali sjajne reforme, sve efikasniju administraciju, izvrsnu politiku poticanja ulaganja (napose onih stranih); kao da više od stotinu milijardi kuna kroz sve te godine nismo uzeli dobrom dijelu gospodarstva i ulili ga nepovratno u neefikasan dio (brodogradnja, poljoprivreda…), koji ne samo da na tim sredstvima nije uspio rasti, nego je konstantno erodirao? Kao da nismo imali deficite proračuna i rast duga koji su uglavnom poslužili za zadržavanje statusa quo, i kao da nije bilo korupcije? Kao da … kao da treba dalje unedogled nabrajati (a moglo bi se), ne bi li se nekoga uvjerilo da je potpuno apsurdno sve naše ekonomske nevolje pripisati jednom jedinom super-događaju, ekonomskom ekvivalentu Velikoga praska od prije gotovo 20 godina, kao da se ništa drugo nije događalo prije, za vrijeme i nakon „Big Banga“ iz 1993. godine?
Nota bene, možda je i bila riječ o Velikom prasku, ali ne implozivnom nego eksplozivnom, jer nekoliko mjeseci nakon toga događaja od prije gotovo 20 godina započeo je rast proizvodnje u Hrvatskoj, čime je prekinut dugogodišnji trend pada, koji je trajao kroz zadnje godine Jugoslavije i početne godine prijelaza i rata! I sve to bez inozemnih zaduženja i u sred rata. Ova je lako provjerljiva činjenica ostala duboko zakopana u našoj ekonomskoj povijesti, zahvaljujući dugogodišnjim naletima ekonomskih kritičara i retoričara (pritom čak i ne mislim prvenstveno na profesore!), koji su više polagali na efektne početke i završetke rečenica, nego na provjeru svojih stavova u podacima. A grafovi lijepo sve pokazuju.
Čega se plaši sadašnji Hrvatski monolit koji brani Šonje? Bankari se plaše valutno induciranog kreditnog rizika. Valutna klauzula im je do sada stvarala ugodu poslovanja uz fiksni tečaj koji je održavao HNB.
Ovo s fiksnim tečajem postaje endemična pojava u komentaru profesora. Još jedna napomena vezana uz to: prečesto se zaboravlja da HNB najčešće nije branio tečaj od deprecijacije, nego od aprecijacije.
HNB ne smije značajnije dirati devizne rezerve jer ga je MMF još prošle godine upozorio da ima najmanji omjer deviznih rezervi u odnosu na vanjski dug u jugoistočnoj Europi. Dođe li do klizanja tečaja, a to je sasvim izgledno, povećavat će se ubrzano udjel nenaplativih kredita jer je depresija i sve više zaduženih radnika ostaje bez posla. Guverner je dao „besu“ da će kao i oni prethodni do posljednjeg daha braniti tečaj. Time je Vladi i poduzetnicima poručio da se sami snađu i da on nije zadužen za takve stvari. Šonje nam podmeće tezu da se zalažemo za komandnu ekonomiju gdje bi vlada, HNB ili netko treći propisivao bankama da moraju kreditirati gospodarstvo uz kamatnjak od 2%. HNB što se tiče kamatnjaka može učiniti sve što zamisli. Za takvu odluku, suprotno mišljenju gospodina Velimira Šonje, nije potrebno idejno jedinstvo Vlade, središnje banke i banaka. Ali taj iskorak značajnog povećanja novčane mase, kreditiranja investicija i države uz niske kamatnjake, promjene tečaja koja potiče izvoz a destimulira uvoz, narušio bi jedan drugi monolit – monolit monetarne strukture, financijske oligarhije i tajkunskih uvozničkih interesa.
Profesori tvrde da sam im podmetnuo tezu zalaganja za komandnu ekonomiju, ali zar to onda znači da se profesor Jakovčević zabunio kada je govorio o tome da bankama treba narediti koga da kreditiraju (govorio je naravno o državi, ne o gospodarstvu – provjeriti na HRT na zahtjev, Nulta točka 3.12.2012., deseta minuta emisije), i to po stopi od 2%? Profesori u komentaru cijelo vrijeme bježe od glavne teme koju je profesor Jakovčević pokrenuo: kako bi funkcionirao sustav u kojem bi vlada naređivala HNB-u i bankama. Raspravu skreću u svim mogućim smjerovima kako bi se izbjegao fokus na meritum stvari u mojoj raspravi, a u svojem odgovoru žele stvoriti dojam da se zapravo zalažu za jeftino kreditiranje gospodarstva (što je naravno, vrlo popularno zalaganje), iako je sve krenulo od zahtjeva za odobravanje kredita državi po 2% pomoću naredbe.
Nadalje, njihova teza u komentaru glasi da HNB, što se tiče kamatnjaka, može učiniti sve što zamisli. To je djelomično točno kada je riječ o tržištu novca. Međutim, profesori raspravu sele na teren kamata na kredite poduzećima, za koje je dobro poznato da na poteze monetarne politike reagiraju s vremenskim pomacima koji nisu stabilni i uz složene odnose poznate kao „transmisijski mehanizam“. Razlog leži u tome što su kamatne stope na kredite dominantno određene premijom rizika, jer se značajan dio tih kredita ne može vratiti. Dakle, što je veći rizik u sistemu, veći je i jaz između namjera i mogućnosti monetarne politike; to je univerzalni problem s kojim se danas bore i EU i SAD, iako imaju povijesno najniže kamatne stope tržišta novca. Rizik je kamenčić u cipeli zbog kojeg HNB (i niti jedna druga središnja banka ovoga svijeta koja ne izdaje naredbe) ne može učiniti što kod poželi kada je riječ o kamatama na kredite poduzećima. Naredba je jedini način da se kamenčić izvuče iz cipele u kratkom roku, i u okvirima monetarne politike koja se nudi kao zamjena za strukturne promjene u gospodarstvu (kakva je to tek iluzija). No, čak i kada bi vađenje kamenčića funkcioniralo tako lako, postavlja se pitanje kako bi se zaštitili ulozi štediša? Banke bi, poslujući po nalogu koji isključuje kalkulaciju rizika iz kreditiranja poduzeća, imale gubitke, baš kao u vrijeme monolita prije 1990. Upitno je koliko bi vremena prošlo prije nego što bi štediše shvatile o kakvom je „modelu“ riječ. A kada bi to shvatile, jedan dio naše nesretne financijske povijesti mogao bi se ponoviti.
Postojeća financijska oligarhija dobila je na poklon gotovo cijeli bankovni sustav, a taj poklon preskupo su platili porezni obveznici, ta privatizacija državnih banaka iz proračuna je isisala 80 milijardi kuna.
Ova se teza godinama ponavlja i tražit će cijelu knjigu da se opovrgne. Ovdje treba reći da troškovi sanacije banaka nemaju nikakve veze s privatizacijom banaka. Naime, prva revizija poslovanja banaka prema međunarodnim standardima, koja je provedena 1989., pokazala je da su gubici banaka bili dvostruko veći od kapitala. Raspad tržišta bivše Jugoslavije, agresija na Hrvatsku i autonomni troškovi tranzicije višestruko su produbili naslijeđene gubitke. Stoga su sredstva utrošena za sanaciju primarno služila tome da spriječe kolaps bankarskog sustava teško potresenog višegodišnjim negativnim šokovima, koje niti jedan drugi bankarski sustav ne bi mogao izdržati na nogama bez pomoći države. Spašavana je štednja građana Hrvatske koje u bankama više nije bilo jer je bila bačena u socijalistička poduzeća nesposobna da ikad vrate svoje dugove! U zadnjih nekoliko godina svjedoci smo da nekim europskim zemljama nisu trebali rat, tranzicija i geopolitički potres, pa da za sanacije potroše relativno veće iznose novca poreznih obveznika nego što ih je Hrvatska ikada potrošila. S obzirom na različite i često dramatične šokove s kojima smo bili suočeni od 1971. do 1995., nas je sanacija koštala razmjerno malo. Dakle, tehnički gledano, ta sredstva bankama najvećim dijelom nisu povećavala vrijednost, nego su služila tome da banke prežive – da im se vrijednost svede iz negativne na nulu, tj. da se ljudima spasi njihova štednja. Privatizacija je provedena mnogo godina kasnije.
O toj sofisticiranoj korupciji trebao bi govoriti gospodin Šonje, o financiranju privatizacije iz tih istih banaka gdje su krediti za stjecanje vlasništva odobravani fizičkim osobama vlasnicima, a troškovi kredita tih osoba preneseni na teret poslovanja privatiziranih pravnih osoba čija je imovina opterećena hipotekama vlasnika dužnika! Kakva je to tek Himera, koliko stotina glava ima ta neman, ta hobotnica! Kakav je to grijeh struktura?
Profesori ovdje govore o dva posve različita razdoblja, što su u svojem komentaru vjerojatno namjerno zamračili. Naime, privatizacija banaka dogodila se godinama kasnije u odnosu na privatizaciju o kojoj je ovdje riječ, a u kojoj su se pojavljivali menadžerski krediti. Razmak u vremenu je pet, pa i više godina.
No, čemu služi ovaj moralizatorski usklik u polemici sa mnom nejasno je, jer profesori su se namjerili na krivoga. Naime, ne samo da s „omraženom“ privatizacijom (o kojoj ćemo racionalan sud moći dati tek za desetak godina) nisam imao nikakve veze, nego sam u prvoj polovici 90-ih (dakle, kada je trebalo), objavio niz znanstvenih i stručnih radova te napisa u tisku, u kojima sam se zalagao za druge načine privatizacije i predviđao da će ishod odabranog modela biti loš (usp. npr. Šonje, V. (1993): "Veličina poduzeća i privatizacija." Ekonomski pregled, 44 (11-12): 753-768, baš o posljedicama insajderske privatizacije, te seriju napisa u magazinu Banka iz tog vremena). S druge strane, nekako me sjećanje ne služi da su profesori u to doba, kada je trebalo, bili osobito zapaženi kritičari hrvatske privatizacije, barem ne u prvoj fazi kada su se još diskutirala institucionalna rješenja i dok se još moglo pokušati utjecati na stvari. Himera, neman, hobotnica, grijeh struktura, meni sve to zvuči kao prilično zakašnjela reakcija odnosno naknadna pamet, koja koristi tuđe (pa i biskupske) metafore, i to sračunato samo s ciljem da stvori utjecaj na čitatelja, a ne da ga educira ili informira.
Dubina današnje krize, njeni razmjeri i utjecaj na društveni poredak toliko su ozbiljni da zahtijevaju od svih struktura vlasti, svih institucija i svakog pojedinca, promjenu ponašanja, promjenu politika i preispitivanje savjesti i morala.
Konačno se u nečemu slažemo! Međutim, promjena ponašanja i preispitivanje savjesti i morala ne isključuje one koji političke parole koriste kao „argumente“ na mjestu gdje nedostaje analize, a koju su, iako dužni, propustili predstaviti. Umjesto da se nadglasavamo efektnim moralno-političkim konstrukcijama koje me, neka se profesori ne ljute, stilski neodoljivo podsjećaju na „vrijeme monolita“ prije 1990., pokušajmo raspravu vratiti na racionalan kolosjek.
Monetarne vlasti najrazvijenijih zemalja brzo su promijenile ciljeve i instrumente. Monetarnim sustavom svijeta danas cirkuliraju stotine bilijuna dolara, eura i funti „ex nihilo“ s jednim jedinim ciljem – oporavak gospodarstva!
Američki guverner Bernanke izjavljuje ovih dana: Naš cilj je stopa nezaposlenosti od 6,5% uz inflaciju od 2,5%. Tko pročita ovaj naslov u Hrvatskoj može pomisliti da se radi o ciljevima izvanzemaljaca. Ali ne, radi se o izjavi guvernera SAD-a i središnje banke UK. Te ciljeve, barem tako misle guverneri SAD-a i UK-a, moguće je ostvariti uz kamatne stope od 0%. Referentna kamatna stopa koju određuje ECB za međusobno kreditiranje najvećih europskih banaka samo je 0,1%, a guverner ECB-a Mario Draghi najavljuje tako niske stope sve dok se europska ekonomija ne oporavi. Svako se u Hrvatskoj mora zapitati: Pa gdje mi to živimo, tko nam ispire mozak, tko nas kažnjava i drži u dužničkom ropstvu?
Ne vidim kako bih racionalno polemizirao s vapajem „tko nas to drži u dužničkom ropstvu“! Vapaj je toliko emotivno nabijen i nejasan da bih najradije i ja odmah išao dizati revoluciju. Skoro me ponijelo. Međutim, umjesto da javnošću manipuliramo, informirajmo ju o tome da se kamatne stope na hrvatskom tržištu novca (dakle, na tržištu na koje HNB ima izravan utjecaj u kratkom roku) sada ne razlikuju bitno od kamatnih stopa na inozemnom tržištu novca (koje se nalazi pod utjecajem poteza tamošnjih središnjih banaka na koje se profesori pozivaju). Stope po kojima se na kratki rok zadužuju SAD i Njemačka su, naravno, nedostižne, jer je potražnja za njihovim vrijednosnim papirima za naše pojmove nemjerljivo velika. Međutim, prinosi na kratkoročna zaduženja naše vlade na temelju trezorskih zapisa kreću se između 2% i 3% godišnje, što je solidno niska stopa u usporedbi sa sličnim zemljama. Glavni razlog tako niskih stopa na domaćem tržištu je akomodirajuća politika HNB-a. U čemu je onda problem? (Ja recimo mislim da HNB pretjerano podilazi vladama kontrolom niskih kamatnih stopa na kratak rok i po tom sam pitanju vrlo ozbiljan i koliko mi je poznato, jedini kritičar HNB-a!).
„ŠŠŠ“ model se u suštini oslanja na postavke klasičnih ekonomista i glavni cilj je fleksibilno radno zakonodavstvo i visina plaća. U takvom modelu je moguće ostvariti ravnotežu i punu zaposlenost. Radit će dva umjesto jednoga radnika, ali uz duplo nižu plaću, a cijene bi trebale pasti. Ali cijene dobara ne padaju dok se pod pojmom „strukturnih reformi“ misli prije svega na masovna otpuštanja i snižavanje plaća.
Taj izmišljeni model postoji samo u glavama dvojice profesora, kao što u njihovim glavama postoji i neobična interpretacija klasičnog modela za koji se navodno zalažem. Na koncu, nisu li inflacija i pad vrijednosti valute, za što se zalažu profesori, instrumenti koji izravno vode u pad životnog standarda (potvrdila hrvatska ekonomska povijest)?
Bit mojeg ekonomskog zalaganja uspostava je konkurentnije gospodarske strukture i jačanje konkurencije, jer kao što su pokazale taxi usluge u Gradu Zagrebu, razbijanje monopola i oligopola (za koji najčešće jamči država kojoj profesori tako bezrezervno vjeruju) i u krizi može razbuditi tržišno natjecanje i dovesti do rasta broja zaposlenih. Uklanjanje administrativnih prepreka radi olakšavanja investicija i poticanja privatnih ulaganja nije na vrhu liste preporuka za koje se godinama zalažem zato da bi ljudi bili siromašniji, nego zato da bi što boljeg posla bilo što više. Prema tome, umjesto da meni stavljaju u usta i na um stvari koje nisam nikada rekao, a kamoli pomislio, neka se profesori prvenstveno počnu baviti potragom za racionalnim argumentima kojima će braniti vlastite stavove o davanju naređenja bankama i punjenju bilance HNB-a dugoročnim državnim projektinim obveznicama. Danas moramo voditi brigu o tome kako ćemo biti konkurentni u EU za 3, 5 i 10 godina i uistinu mi nije jasno kakve to ima veze s nastavkom financiranja državnih investicija i odgodom restrukturiranja u šire shvaćenom javnom sektoru, za što se zapravo zalažu profesori kada brane svoje teze o potpunom popuštanju monetarnih slavina.
HNB je država u državi, hermetički zatvorena institucija s velikim demokratskim deficitom, značajnim brojem ljudi koji se mogu stopiti u svaki novi monolit! Ona guši upotrebu monetarnog suvereniteta i šire upotrebe kune, nerealnim tečajem i visokim kamatnjacima potiče klasičnu dihotomiju, a polagati račune i preuzimati odgovornost odbija.
Nije točno. Zakonska rješenja, procedure imenovanja dužnosnika i informiranje Sabora od strane HNB-a ničim ne odstupaju od standarda demokratski najrazvijenijih zemalja. Zakonodavstvo je usklađeno s europskim zakonodavstvom. Internetska stranica HNB-a je uzorna, a jedino na čemu bi trebali poraditi su priopćenja za javnost koja kao da dolaze iz nekih drugih vremena. Prostor za napredak postoji i u dijelu informiranja javnosti o radu Savjeta HNB-a. No, ti manji nedostaci nisu dovoljni da se HNB-u udijele epiteti kao da se radi o kakvome mističnome hramu. Teza da tečaj kune nije „realan“ (valjda se misli „ravnotežan“, jer tečaj je uvijek realan ako se nominalni tečaj korigira za relativne cijene) veoma je upitna. Šira upotreba kune zavisi o odlukama milijuna ljudi koji su odabrali koristiti stranu valutu u svrhu štednje, a visoki kamatnjaci, kao što smo pokazali, nisu odabir HNB-a. HNB jednostavno nema utjecaja na sve strukturne stvari koje utječu na rizike (kamenčić u cipeli). Morali bismo razgovarati o rizicima, a ne o novcu, jer novac se može naći, samo su rizici previsoki.
Zapitajmo se danas: kolike su kamatne stope za prezaduženi sektor poduzeća i stanovništva? Ima li ijedan racionalan poduzetnik koji u današnjim okolnostima može podnijeti kamatnu stopu na kredit od 7%, 8% ili 9% ako mu je profitna marža prije kamata 4%. Čija je odgovornost za visinu kamatnih stopa na domaćem tržištu, tko kontrolira usmjeravanje klijenata na prekogranično traženje kredita i povećanje inozemnog duga? Tko snosi gubitke tečajnih razlika za 120 tisuća stambenih kredita ugovornih uz valutnu klauzulu švicarskog franka i što je napravio HNB da amortizira taj sistemski rizik, a sistemski rizik je odgovornost svakog regulatora? Ako su suvremene monetarne politike socijalno osjetljive jer ciljaju na povijesno najniže kamatnjake, smanjenje stope nezaposlenosti, nije li forsiranje jednog cilja, održavanja stabilnosti cijena i tečaja, besprizorna bešćutnost? Pitanje pristojnosti je tjerati državu da se zadužuje u inozemstvu po stopama većim od 7%, a 12 milijradi eura pričuva ukamaćivati u njemačkim bankama po stopi od 0,5%. Je li etički i moralno prihvatljivo kritizirati vladu da provede fiskalne prilagodbe, kad su i ovakve djelomice provedene reforme povećale broj nezaposlenih na više od 350 tisuća ljudi?
Kada inzistiraju na temi o kamatnjacima, profesori prešućuju i činjenicu da su kroz veći dio razdoblja krize u aranžmanu s HBORom raspoloživi povoljni investicijski krediti po niskim kamatnim stopama koji međutim nisu imali učinak na oporavak gospodarstva – potražnja je bila slaba (http://www.hbor.hr/program-razvoja-gospodarstva). To je posve u skladu s dobro poznatom činjenicom da se cjelokupna problematika ekonomskog rasta i razvoja ne može svesti na monetarnu politiku i pitanje visine kamatnjaka. Istraživanja pokazuju da je autonomna uloga kamatnjaka mala, a da ukupne monetarne stimulacije s vremenom gube realan učinak, čak i u najrazvijenijim zemljama na čija se iskustva profesori pozivaju.
Također treba upozoriti na logički nesklad, skriven iza moralnoga vapaja, između navodne brige za dužnike u švicarskim francima i ideje o monetarnoj ekspanziji, inflaciji i slabljenju kune. Profesori u komentaru nisu objasnili kako bi se riješio problem rasta vrijednosti duga u uvjetima deprecijacije domaće valute, iako iz drugih zalaganja profesora možemo pretpostaviti da oni predmnijevaju ukidanje valutne klauzule. Međutim, problem je s tim „rješenjem“ što ono ne kaže ništa o tome što će se potom događati, tj. kolika je ukupna društvena „cijena“ odnosno trošak takvog rješenja: što će biti s deviznom štednjom, što će biti s ponudom kredita, kapitalizacijom banaka, što će biti s ukupnom financijskom stabilnošću?
Međutim, ono što u gornjem odjeljku zaslužuje najozbiljniji komentar je kvazi-moraliziranje koje zamjenjuje podatke, dokaze i argumente. U tekstu profesora Jakovčevića i Lovrinovića nalaze se čak tri takva primjera, citiram:
- „Nije li forsiranje jednog cilja, održavanja stabilnosti cijena i tečaja, besprizorna bešćutnost?“
- „Pitanje pristojnosti je tjerati državu da se zadužuje u inozemstvu po stopama većim od 7%, a 12 milijardi pričuva ukamaćivati u njemačkim bankama po stopi od 0,5%.“
- Je li etički i moralno prihvatljivo kritizirati Vladu da provede fiskalne prilagodbe, kad su i ovakve djelomice provedene reforme povećale broj nezaposlenih na 350 tisuća ljudi?“
Jasno je da zamjena analize moralnim konstruktima onemogućava racionalnu raspravu, pogotovo kada se manipulira namjerno prenapuhanim podacima i tvrdnjama (država se iznad 7% zaduživala vrlo kratko u vrijeme vrhunca globalne financijske krize 2009., za što nije bio kriv HNB, a nisu reforme, nego nedostatak reformi, povećale broj nezaposlenih iznad 350 tisuća). No, čak i ako prihvatimo paradoksalnu metodu kvazi-moralne makroekonomije, gornjim se pitanjima može lako parirati sljedećim protu-pitanjima izvedenima iz moralnoga stava:
- Nije li veća inflacija i deprecijacija tečaja besprizorna bešćutnost prema svima koji su se zadužili i primaju plaće u kunama, a čiji će dugovi porasti, a realne plaće pasti?
- Nije li pristojno imati visoke devizne rezerve u uvjetima kada je velika većina građana slobodno odabrala štedjeti u stranoj valuti?
- Je li etički i moralno grčevito štititi i plaće i radna mjesta u javnom sektoru i druge javne rashode financirane vrlo visokim porezima, u uvjetima kada privatni sektor pogođen krizom već godinama sam snosi njezin teret?
Ova su pitanja naravno bespredmetna, ali ih navodim radi ilustracije o kakvoj je „raspravi“ ovdje riječ. Profesori ne mogu imati monopol na moralni stav i ne bi smjeli ubacivati moralne kategorije visokog emotivnog naboja tamo gdje smo kao stručnjaci dužni javnosti tumačiti razloge i vjerojatne posljedice ekonomskih politika. Na kraju, naša je prva moralna dužnost sumnjati u vlastite modele i zaključke koji sigurno nisu savršeni, a ne stvarati iluziju potpunosti nekakvoga „znanstvenog“ ili „stručnog“ znanja. Zbog toga nam je prva moralna dužnost javno raspravljati pomoću argumenata, a ne pomoću vapaja. Zbog toga je, moram priznati, meni puno jasnije što ne valja, nego što bi moglo valjati u ekonomiji. Puno lakše prepoznajem loš prijedlog nego što formuliram dobar, pa stoga malo burnije reagiram kad osjetim fanatizam u zalaganju za stvari čiji rizici nisu dovoljno cjelovito sagledani. Takav pristup ne znači da bismo kao ekonomisti trebali biti ne-moralni; to samo znači da moralne sudove donosimo tek kada smo potpuno informirani i kada smo problematiku sagledali analitički, u cjelini, u mjeri u kojoj nam naše ograničeno znanje to omogućava.
Ako se provedu najavljene reforme i fiskalna konsolidacija, ako se rasproda sva državna imovina koja ima bilo kakvu tržišnu vrijednost, jedno je sigurno, Hrvatska će imati nulti proračunski deficit, zadovoljne rejting agencije, ali i umrlo gospodarstvo i 400 tisuća nezapoelsnih!
Vraćam istom mjerom i metodom: ako se ne provedu reforme i fiskalna konsolidacija, Hrvatska će dugoročno imati 500 tisuća nezaposlenih.
Tad će biti kasno za postavljanje pitanja o ulozi monetarne politike u recesiji. Vlada ne smije dopustiti da je financijski sektor i HNB ucjenjuju, već naprotiv, treba još čvršće uzeti stvar u svoje ruke jer su te uzde do sada bile u rukama koje nisu upravljale u korist hrvatskog gospodarstva i naroda.
S ovim se moralno-političkim stavom potpuno slažem, ali se bojim da profesori i ja mislimo o posve različitim stvarima kada govorimo o tome što je moralno i dobro za Hrvatsku, odnosno, kada govorimo o uzdama koje bi trebalo zatezati i otpuštati u korist hrvatskoga gospodarstva i naroda. Moja je poruka da je neozbiljno preseliti odgovornost za našu cijelu ekonomsku prošlost i budućnost s izvršne vlasti na središnju banku. Te su ideje toliko neobične da svakom kritičaru dozvoljavaju otvoreno postaviti pitanje o političkoj ekonomiji, pa i fundamentalnom političkom konceptu, koji stoji iza takvog zalaganja naših profesora. U jedno sam međutim siguran: ako Milanović odluči čvršće primiti uzde u svoje ruke (što jako podržavam!), zadnje što nam treba je da Vujčić bude njegov konj.
(
Ispis
Podijeli
Komentari (18)
Cliff
06.01.2013 u 16:34
Osim političkih diletanata koji su se pojavljivali u zadnjih 20 godina mnoštvo je ekonomskih diletanata koji krivo usmjeravaju političke diletante na osnovu svojih stečenih pozicija. Moramo si priznati da nismo odviše mudri ako branimo strategiju koja je polučila ekspanziju uvozničkih firmi, enormne profite banaka, i slabljenje izvoznika i domaće proizvodnje. Svakako bilo bi diletantski reći da je uzrok tome samo monetarna politika, medjutim fiksni tečaj koji nema pokriće teret je koji nas sve više odvlači na dno.
Užas je gospodo gedati obrazovane ljude kako ne žele shvatiti onovne postulate i kako nemaju dodir sa stvarnim svijetom.
MACE
05.01.2013 u 00:09
Napokon mi je drago vidjeti da se netko „usudio“ suprotstaviti svim tim „stručnjacima“ koji već godinama dobivaju nezasluženu minutažu (obrnuto proporcionalnu vrijednosti njihovih sudova) u medijima plasirajući teze koje nemaju veze sa stvarnošću, da ne spominjem najobičnije nepoznavanje funkcioniranja stvarne ekonomije i praktičnog financijskog sustava pa i najosnovnijih mehanizama poslovanja (središnje i poslovnih) banaka i kompanija. Ustvari, te „profesorske“ titule više govore o, nažalost, instituciji koja im ih je dodjelila, negoli o njima samima.
Nažalost, imam dojam da ta „profesorska“ lupetanja nisu inducirana samo (iz bilo kojeg razloga motiviranim) populističko-demagoškim predumišljajima, već se počesto radi i o najobičnijem suštinskom neznanju. Ne znam što je gore od tog dvoga, a najgore je, ipak, kad djelujuju „sinergijski“ – užas!
Nadam se da je čuveni „stučnjak“ Vidošević sljedeći na redu. Eh, znam, ima toliko povoda i „materijala“ za razvaljivanje da je nemoguće sve i popratiti, no vjerujem da nedavni intervju (da ne spominjem svekolike ranije nastupe) tog šarlatana zaslužuje bockanje... I da su ove vaše (ŠDŠIĆ) bitke tek početak procesa rušenja jednog diletantsko-demagoškog nadriekonomskog establišmenta jer, ponovno nažalost, povoda za tu važnu društvenu misiju sve samo ne nedostaje. Stoga nestrpljivo očekujem sljedeće briljantne uratke male, no uskoro – nadam se – i „moćne gomilice“ (Š,D-Š,I, Ć).
bennz
04.01.2013 u 22:54
Hrvatska ima fiksni tečaj. Možemo se igrati oko terminologije i činjenice da formalno nije riječ o fiksnom tečaju i da on ide mic tamo mic vamo no faktički to jest fiksni tečaj. Države s takvim tečajem - Hrvatska, Latvija, Slovenija, Grčka( ove dve kao članice eurozone) su europske ekonomije koje su se najgore snašle u krizi. Vrlo indikativno.
HNB također nastupa demagoški. Tvrde naime kako bi devalvacija kune bila katastrofalna i da ne bi hrvatsko gospodarstvo učinila ništa konkurentijim. Sadašnji guverner Vujčić je tako ustvrdio da bi devalvacija izazvala inflaciju koja bi anulirala efekte devalvacije i realni tečaj bi ostao isti. To nije točno. Primjer iz inozemstva potvrđuju da dolazi do jednokratnog porasta inflacije al nedovoljnog da poništi efekte devalvacije.
Nadalje tvrde da bi devalvacija imala katastrofalan efekt na dužnike kao da dužnicima sada cvjetaju ruže. Što HNB nudi kao alternativu? Strukturne reforme i tzv. internu devalvaciju. Strukturne reforme su čarobna riječ kojom se odgovornost prebacuje na Vladu. A nikako da čujemo koje bi to strukturne reforme trebali provesti i kad bi mogli očekivati efekte strukturnih reformi. Problem je što za rezultate trebaju godine, nekad i desetljeća. Roubini spominje kako je Njemačka u 10 godina povećala produktivnost za, čini mi se, 10-15% a Hrvatska ako želi na račun stukturnih reformi izaći iz krize ona u roku odmah( već smo 4. godine u krizi) povećati produktivnost nekoliko puta više od Njemačke. To je naravno fantazija. Neostvarivo. Ništa naravno protiv nužnih strukturnih reformi, naprotiv, ali to nas izvuči neće.
Tada se poseže za internom devalvacijom. Drugim nazivom za rezanje plaća. No po čemu je to bolje od obične devalvacije? U jednom slučaju plaća u kunama ostaje ista, rata u kunama raste, u drugom plaća pada, a rata ostaje ista. Zašto je druga varijanta bolja od prve? U najboljem slučaju je ista. A zapravo gora budući da trećina kredita nije s valutnom klauzulom pa kod takvih pri devalvacije rata ostaje ista.
Međutim kao što je u teoriji poznato interna devalvacija ne uspjeva. A nakon 4 godine to je dokazano i u praksi. Rezultat je velika nezaposlenost a sa tim i rastući broj loših kredita. Koji će nastavit rasti.
Što je tako posebno u devalvaciji da je se označava katastrofom? Nama je BDP pao 10% i već smo 4 godine u depresiji. E to je katastrofa.
HNB-ovci se ponašaju poput zaluđenih sektaša koji vode računa samo o jednom a to je inflacija. Sve ostalo su spremni žrtvovati. Operacija uspjela, pacijent mrtav.
Iako sam kritičan spram HNB-ove tečajne politike mislim da teorija zavjere Jakovčevića/Lovrinovića ne drži vodu. Tečaj je bio važna poluga u stabilizaciji inflacije a razlog daljnjeg održavanja jake kune ne treba tražit u uvoznim lobijima već u sektaškom pristupu centralnih bankara i masovnoj popularnosti jake kune. Jaka kuna znači viši standard. Bar neko vrijeme. U Hrvatskoj desetljeće i pol. Do svođenja računa. Da je samo do uvoznika odavno bi kuna pala. Široka je paleta zainteresiranih strana - građani koji si jakom kunom mogu priuštiti inozemnu robu i usluge, političari koji vole kad je narod sretan jer to znači glasove, dužnici koji su uzeli kredite s valutnom klauzulom itd..
Osim toga Jakovčević i Lovrinović vrludaju po pitanju tečaja kune, malo bi, malo ne bi, nastupaju demagoški, zazivaju komadnu ekonomiju, napadaju neoliberalizam( što je neoliberalno u fiksnom tečaju? ne znaju kakav je friedman imao stav o tome?) sjetno se prisjećaju socijalističkih vremena. U svakom slučaju neprimjereno za dva sveučilišna profesora no zahvaljujući njima ostaje dojam kako ozbiljni ekonomisti zagovaraju stabilnu kunu.
I još jedna stvar. Prema HNB-u fiskalni troškovi sanacije banaka su bili oko 30% BDP. To je sve samo ne malo. Više od većine fiskalnih troškova sanacije u sadašnjoj krizi. Jedino Irska je imala više, možda i Island. Ne znam što je Šonje mislio kad je napisao da nas je sanacija koštala razmjerno malo. Ako misli s obzirom na činjenicu da socijalističke banke uopće nisu vodile računa o rizičnosti plasmana i kasniji rat onda da. Al trećina BDP nikako nije malo.
Nostradurus
04.01.2013 u 21:34
1. Politika koju HNB vodi od 1993. je pogrešna jer vodi u neotplativ dug. Dokaz: realni dug teži da raste po stopi kamate. Inflacija ne utječe - https://sites.google.com/site/financijskisustav/inflacija-bez-primarne-emisije.
2. Klizanje tečaja nema smisla ovu visinu kamata ne bi mogla plaćati ni Njemačka (lako dokazivo). Tj. kada bi imali proporcionalan suficit u trgovanju kao Njemačka, opet ne bi mogli čak ni održavati iznos zaduženja
Dakle, loše nam se piše, ako se ne prestane sa ovom monetarnom politikom. Ali sama monetarna politika nije tu jedini faktor. Tu je i zaštita vlastite proizvodnje i bankarska reforma.
http://www.scribd.com/doc/89402033/Financijski-Sustav-i-Novac
http://www.facebook.com/groups/ZAJEDNOzaHR
Cliff
04.01.2013 u 19:39
Da pojednostavim zarada banaka je prodajna kamata - ulazna kamata minus fiksni troškovi.
Prodajnu kamatu definira i rizik zemlje koji je godinama bio napuhan ponajviše nakon 2008. i financijske krize izazvane hipotekarnim kreditima u SAD, tada u zapadnoj EU visina kamata naglo pada kako bi se potaklo gospodarstvo unatoč povećanom riziku izazvanom financijskom krizom. U Istočnoj Europi kamate rastu i zarada biva još većom.
Kratkoročna politika visokih kamata utječe na smanjenje konkurentnosti gospodarstva i dugoročno postavlja iste te banke u rizik, ali predsjednika uprave banaka u EU to ne brine jer to neće utjecati na njihove nezaslužene godišnje bonuse koji se isplačuju nakon završene poslovne godine. Živimo za sada a ne za budućnost, to je problem koji će države EU vrlo skupo koštati u skorije vrijeme ponajviše u problemima s nezaposlenošću, negativnoj bilanci i deficitu.
FED
04.01.2013 u 14:52
Glede gorkih iskustava kreditno zaduženih pojedinaca, uistinu mi je osobno žao svake tavke sudbine. No parcijalno prateći nastupe Udruge Franak, potrebno je reći da banke nisu imale intenciju prevare, nisu znale kuda će tečaj jer bi u suprotnom zaradile dramatično više i brže (na tržištu novca, a ne kroz kredite), ali da ostaje mala nedokučiva mrlja glede rasta kamata. Naime, kta su raste i na eurske kredite, a neki u CHF izgledaju ovako: u času ugovaranja: 4,2%, peak na: 6,2%, sada 5,1%. Još uvijek niska kamata. Na tečajnim razlikama nema intencije zarade, iako se ona posredno može dogoditi. Ali ima zarade navedenim rastom kamata, osobito u fazi otplate anuiteta u CHF u kojima dominira otplata kamata! Kako se kta uplaćuje u kunama, a nema svoju bilančnu protutežu, tako navedeni višak ostaje bankama. Banke sasvim vjerovatno imaju kratkoročne valutne swap-ove sa svojim majkama... Dakle, dijelom je libor divljao, dijelom se opet smirio, no male male šanse idu u tom smjeru nekakvog dokazivanja... ali male......
Usporedbe
04.01.2013 u 11:14
Visina kamatnog spreada sama po sebi nam ne govori ništa o tome zarađuju li banke dobro ili ne. Mogu imati i veći spread pa biti u gubicima. Vi ignorirate troškove i profitabilnost i gledate samo tu velike razlike u ulaznoj i izlaznoj kamati (usput, prosječni trošak sredstava bankama nije 0,1% nego nekoliko desetaka puta više). Usporedba koju radite nema pretjeranog smisla, to je kao da vidite da je 5 ćevapa u dućanu 5 kn, a vi ih plaćate u pečenjari 20 kn, pa pišete okolo po forumima da je bezobrazno kako nabijaju cijene.
Cliff
04.01.2013 u 01:51
Zaustavljanje inflacije je bio odličan potez 93. ali tu se nije smjelo stati već prilagoditi tečaj realitetu i okruženju!
1€=5kn - još bolji tečaj za prvih 6 mjeseci, a onda?
4ever
03.01.2013 u 15:59
4ever
03.01.2013 u 15:30
Kao prvo, iskreno se ispričavam. Pretjerao sam kad sam implicirao da nemate osjećaj za moralnost. Ja ne znam ništa privatnoj osobi, o čovjeku Velimiru Šonji. Doduše, ja sam samo preuzeo Vaš obrazac, u kojemu ste si vi uzeli za pravo (pogledajte naslov svog teksta) dvojicu sveučilišnih profesora poklopiti s argumentom da kvazi-moraliziraju.
Kao drugo, thumbs up za spuštanje na moju razinu (ja sam anonimus), i za komunikaciju s neistomišljenicima na webu. Mnogi su preveliki i prevažni da bi nešto slično učinili. Ono što je problematično je naricanje oko mog luksuza, kojeg vi nemate, plašta anonimnosti, jer to navodi na pomisao da je Vama važnije tko govori, nego što govori. Vjerujte mi na riječ, ako hoćete, da sam ja nevažan anonimus u ovom društvu, i da moje ime većini ne znači ništa. Što bi Vam značilo da se zovem Pero Živković, ili Borna Vidović?
Volite secirati tuđe tekstove, i kačiti se za svaku riječ, kao da je izjava nekog prof. dr. sc. ravna izjavi Bernankea, koju se analizira u minuciozne detalje, a kad se Vas suoči s istom metodom onda prijeđete preko toga, bez po muke.
Bit stvari, koliko ja vidim, jest u činjenici da se HNB prihvatio samo jedne svoje funkcije, nju stavio na pijedestal, a sve ostalo je otišlo kvragu, uz implicitno ili eksplicitno dopuštenje HNBa, pa tako imamo stabilan tečaj, a ništa drugo ne štima. Ovi profešuri preispituju takvu politiku, a Vi se na njih otresate i etiketirate ih patetičnim moralizatorima. Naravno da Vi to ne razumijete, jer niste u problematičnoj situaciji, zato sam Vas i zamolio da pročitate (jer vidim da volite čitati, i volite, pomalo razmetljivo, i drugima pričati što to V. Š. čita) tzv. crnu knjigu. Bit će Vam to korisno štivo. Imate link u prethodnom postu.
Velimir
03.01.2013 u 12:06
4ever
03.01.2013 u 10:33
Onda bi bilo najbolje da zašute svi koje ne misle kao Pepermint trio, ili ŠŠŠ, ili njima slični. Jer ako zašute oni koji misle drugačije oporavit ćemo se u trenu.
Nećemo diskutirati o nesposobnosti vlada da srežu troškove ondje gdje treba (pretila državna uprava koja služi samo za ufoteljivanje stranačkog tijela).
Nećemo diskutirati o neoliberalizmu, niti ikada više spominjati tu riječ. To je, oh, tako passe.
Nećemo diskutirati o konstantnim bailoutima hrvatskih banaka (socijalizacija gubitaka, ali ne i dobiti):
http://www.tportal.hr/biznis/gospodarstvo/222701/Nakon-Biondiceve-drzava-spasava-i-banku-Milana-Horvata.html
Nećemo diskutirati o tisućama građana koje su banke natjerale u ponor:
http://www.scribd.com/doc/117597766/Crna-Knjiga-Udruge-Franak-Web
Nećemo diskutirati o isplatama milijunskih bonusa top menadžmentu banaka.
Nećemo diskutirati da banke po tekućim računima isplaćuju 0,1% kamata, a po istim tim računima sebi uzimaju i preko STO puta veće kamate: 10% i više.
Nećemo diskutirati o...
Pa ćemo se lijepo oporaviti.
cronomy
03.01.2013 u 07:39
Šalu na stranu, što se tiče ove dvojce profesora i njihovog moraliziranja sve si odlično rekao. Još jedan primjer "diskusije koja onemogućava oporavak."
Posebice je zabrinjavajuće što dolazi od onih od kojih se očekuje daleko više, sveučilišnih profesora, akademskih ekonomista (po zvanju, ako ne po zanimanju). Ovo moraliziranje i podilaženje emocijama je čista patetika. Najbolji odlomak je onaj "Ova su pitanja naravno bespredmetna...." pri dnu. U sridu!
Sa moje pozicije, koju ti znaš, ova njihova izlaganja su smješna i bez ikakve mogućnosti da budu uzeta i shvaćena ozbiljno. Pitam se samo kojoj pubici je namjenjena? Ne daj bože da netko slučajno prevede ove njihove argumente na engleski i pročita. Šta nije Vedrana Pribičević prije mjesec dana imala tekst "Ozbiljni ekonomisti paze što govore." Dvojci profesora je to promaklo ili ih ne zanima. Što su toliko zapeli za FED? Što je sa drugim centralnim bankama koje isto imaju samo jedna cilj? Jesu li i one "besprizorno bešćutne"?
Ni glave ni repa od teorije, sve parcijalni argumenti (ravnoteže), argumentiranih brojeva malo, čitavo razdoblje nakon rata do danas kolapsirano u dva broja. Imaju li možda oni vlastita empirijska istraživanja na kojima baziraju ove zaključke i idu u širinu i dužinu sa uzročno posljedičnim vezama?
Baš zato što nije tako jednostavno i jer iziskuje mnogo znanstvenog napora, bez brzopletog razmišljanja, treba ih držati odgovornim za viši standard od ovih srcedrapajućih polu-argumenata.
Ali hej, nisu spomenuli neoliberalizam. Propust ili napredak?
4ever
03.01.2013 u 00:33
Vrlo, vrlo prikladno. Bankari najbolje znaju o socijalizaciji gubitaka i privatizaciji dobiti.
Emocije su uvijek trivijalne kada su tuđe. Kada se čovjek ogradi i živi daleko od naroda kojim posredno ili neposredno upravlja (HNB, Vlada), onda su emocije tog naroda trivijalne. Crna knjiga udruge Franak - to vam preporučujem pročitati; istinite priče hrvatskih građana. Ali Vas zanima Rogoff, Krugman, a ne beznačajni problemi ne-establišmenta. Ah, ta udruga Franak, ljudi koji su s grane sišli...
Usporedbe
02.01.2013 u 22:25
Plešete oko rubnih stvari i izbjegavate bit. Šonje je potpuno u pravu kad kaže da se ova dvojica bave trivijalnim igranjem na emocije. Nemam ništa protiv moraliziranja, dapače, ali i to se može raditi dobro ili loše, a iz citiranog je jasno da profesori to rade loše. Npr kad pitaju je li moralno tražiti rezove s obzirom na visoku nezaposlenost. Točan odgovor je što? Da nije moralno? OK, nećemo tražiti da država otpušta. I time smo dobili što? Mislim, ako je to moralno, ja sam da država zaposli još ljudi, svih 350 000 bi bilo najmoralnije.
Što se tiče nejednakog tretmana franka i eura, jasno vam je valjda da nije moguće fiksirati tečaj prema dvije valute koje međusobno fluktuiraju. Koje vi rješenje predlažete? Socijalizaciju kockarskih gubitaka?
4ever
02.01.2013 u 19:50
No, ako g. Šonje smatra da je "monolit uvoznika, banaka i dužnika konstrukcija", možda smatra i da su ove fotografije također konstrukcija:
http://www.jutarnji.hr/bozicni-party--milanovic--tedeschi-i-vujcic/1074509/
...ili je njima biznis nevažan, i o njemu ne razgovaraju? I onda spominje "spin"? Da, ali od koga dolazi?
Inače, neobično mi je da g. Šonje sada piše kako je "nas sanacija banaka koštala razmjerno malo", a dok je ovdje (http://www.hnb.hr/publikac/istrazivanja/i-004.pdf) napisao:
"ukupni troškovi obiju bankovnih kriza (prve i druge) trenutačno iznose barem oko 27 posto BDP-a. Te se krize ubrajaju među (fiskalno) najskuplje bankovne krize u modernoj povijesti."
Najskuplje. U modernoj povijesti. Svijeta. A sada kaže da su nas koštale "razmjerno malo". Pitam se pitam, tko spina brojkama ovdje?
Nadalje, ako profesori kažu da je tečaj fiksan, onda samo uzbekistanac može pomisliti na konkretno tumačenje te sintagme. Tečaj fluktuira, ali u uskom pojasu, i umnogome se može smatrati fiksnim. Uostalom, i sam g. Šonje je napisao kako imamo valutu koja glumi suverenost (http://www.business.hr/ekonomija/sonje-hrvatska-glumi-monetarni-suverenitet) - a što je to onda nego kvazi-valuta, čvrsto vezana uz neku drugu?
Smeta me još jedno: spominje se stalno kako su građani morali znati u kakav se rizik upuštaju kada su dizali kredite u švicarcima. Ako za itinu uzmemo laž da su naši građani izvanredno financijski pismeni (dok ostali nisu, kako pokazuju istraživanja: http://www.oecd.org/finance/financialeducation/), onda
zar nije financijski pametno držati štednju u valuti u kojoj imaš kredit? A tko me natjerao da štedim u valuti u kojoj imam kredit? Jesam li ja birao kredit u eurima? Naravno da ne, samo je takvih bilo.
G. Šonje priča o zaštiti građana i njihove štednje, pa me zanima, otkad je Hrvatska postala službeno dvoklasno društvo, u kojemu država o jednima brine (euriziranima), a druge je prepustila samima sebi? Zašto moju bradu gladi, a mog brata šamara?
I još samo ovo, g. Šonje, koliko planirate naplatiti konzalting stranim investitorima ako/kada počne rasprodaja državnog srebra, koju zazivate?
Usporedbe
02.01.2013 u 16:01
Daleko od toga da je HNB savršen, npr ako se dobro sjećam prijedloga zakona o HNB-u od prije koju godinu, a koji su napisali djelatnici te institucije, bili su si stvarno zamislili totalnu neovisnost. Mislim da je to na kraju ublaženo, ali primjedba da HNB ima demokratski deficit stoji.
FED
02.01.2013 u 12:57
Nevidljiva uloga "uređene institucionalne države" sa razvijenim tržištem rada (ne po lakoći otkaza, već opet nevidljivo sa zdravom radnom etikom), te opipljiviji veliki rizik (koji ekonomisti uporno prešućuju), a sada isti materijaliziran u iznosu nenaplativih kredita, su snažne odrednice, boosteri ili kočničari ekonomskog rasta i razvoja.
Kada se ignoriraju prestaje svaka suvisla diskusija...
Pored navedenog, a u dugu i prethodnih članaka, pre strašno se plašim "snažnog uzimanja uzdi" od strane sadašnje vladajuće garniture. Previše je indicija sa terena (ne po osjećaju), da to ne može ikako, ičime, niti slučajno išta dobro proizvesti...
Webshop
Blogeri
NAJNOVIJI MAGAZIN
| Dionica | Vrijednost | Promjena | Promet |
|---|---|---|---|
| HT-R-A | 208,00 | - 0,69% | 939.193,73 |
| PTKM-R-A | 229,30 | - 2,16% | 512.397,25 |
| ERNT-R-A | 1.240,00 | - 0,71% | 271.281,92 |
| ATPL-R-A | 322,99 | - 1,84% | 199.025,62 |
| INA-R-A | 4.350,00 | +1,03% | 181.970,00 |
| KORF-R-A | 140,00 | - 0,73% | 178.319,23 |
| PODR-R-A | 251,00 | 0,00% | 158.593,97 |
| ADRS-P-A | 290,26 | - 0,65% | 138.622,22 |
Zaključne cijene : 23.05.2013
Podaci o trgovanju objavljeni su s odgodom od 15 minuta
Podaci o trgovanju objavljeni su s odgodom od 15 minuta
- CROBEX: 1.869,91 -0,65 %
- CROBEX10: 1.063,76 -0,49 %
| Valuta | Apena | Kupovni | Srednji | Prodajni |
|---|---|---|---|---|
| AUD | 001 | 5,694846 | 5,711982 | 5,729118 |
| CAD | 001 | 5,671727 | 5,688793 | 5,705859 |
| CZK | 001 | 0,289874 | 0,290746 | 0,291618 |
| DKK | 001 | 1,012259 | 1,015305 | 1,018351 |
| HUF | 100 | 2,610367 | 2,618222 | 2,626077 |
| JPY | 100 | 5,674286 | 5,691360 | 5,708434 |
| NOK | 001 | 1,009091 | 1,012127 | 1,015163 |
| SEK | 001 | 0,882965 | 0,885622 | 0,888279 |
| CHF | 001 | 6,017839 | 6,035947 | 6,054055 |
| GBP | 001 | 8,801730 | 8,828215 | 8,854700 |
| USD | 001 | 5,832210 | 5,849759 | 5,867308 |
| EUR | 001 | 7,543963 | 7,566663 | 7,589363 |
| PLN | 001 | 1,807284 | 1,812722 | 1,818160 |
| Tečajna lista HNB-a za datum: 23.5.2013 | ||||
| Fond | Vrijednost | Valuta | Promjena |
|---|---|---|---|
| AC Rusija | 27,7825 | € | +0,91% |
| KD Nova Europa | 6,5578 | kn | +0,82% |
| NFD Aureus MENA | 504,1671 | kn | +0,52% |
| KD Energija | 9,7597 | kn | +0,52% |
| Ilirika JIE | 133,8978 | € | +0,43% |
| Raiffeisen Prestige | 92,9300 | € | +0,42% |
| ZB trend | 137,5400 | € | +0,39% |
| ZB euroaktiv | 124,8000 | € | +0,37% |
| Ilirika BRIC | 84,2414 | € | +0,34% |
| Raiffeisen World | 125,1200 | € | +0,26% |
| KD Balanced | 7,9731 | kn | +0,25% |
| Datum: 21.5.2013 | |||
20.05.2013. 09:53
Laici kolo vode
21.05.2013. 12:47
Marijana Ivanov: Dva odgovora za teret otplate dugova
17.05.2013. 11:06
Ekonomisti banaka o lošim kreditima: Ima lijeka
17.05.2013. 15:20
Vujčić u situaciji da odluči!
21.05.2013. 14:05
Financijska tržišta na udaru 'big datae'
17.05.2013. 15:20
Vujčić u situaciji da odluči!
14.05.2013. 11:17
Vlada je dobro prošla!
20.05.2013. 09:53
Laici kolo vode
25.04.2013. 07:12
Odgovor potpredsjedniku Grčiću
23.05.2013. 12:53
MMF pozvao Britaniu da ponovo privatizira Royal Bank of Scotland i Lloyds Banking Group
23.05.2013. 12:53
Izgubljeni u modelima
23.05.2013. 11:43
HPB uvela karticu za mlade
23.05.2013. 10:54
Nissan povlači više od 800 tisuća vozila
23.05.2013. 10:36
EU želi nadzor nad bankovnim računima do 2014.
10.04.2013. 13:32
Hajdaš Dončić: Imamo kvalitetne projekte
25.03.2013. 14:06
Mrsić: Pravila za otpremnine dogovorit ćemo sa socijalnim partnerima
25.03.2013. 13:33
Izlaganje ministra Mrsića na okruglom stolu o izmjenama ZOR-a
25.03.2013. 13:07
Što je potrebno promijeniti u ZOR-u?
16.05.2013. 14:46
Moj Zaba Start
08.04.2013. 15:34
HOK i ZABA: Najboljim obrtničkim proizvodima 300.000 kuna
22.03.2013. 18:58
Okrugli stol "Izmjene ZOR-a: Koji je pravi odgovor na krizu?"
20.03.2013. 14:39
ePlaćanja komunalnih računa: Svi profitiraju
11.03.2013. 17:55
Zaba EU: Osijek
11.03.2013. 17:49
Zaba EU: Online
11.03.2013. 17:40
Zaba EU: Stambena štednja
26.02.2013. 17:01
Zaba EU: Obnovljivi izvori energije
NACIONALNI INDEKS SREĆE
Dnevna promjena - 15.4.2013
| NIS | 61,40 |  |
| Kvaliteta života | 57,50 | |
| Kvaliteta za 2 godine | 47,50 | |
| Emotivno | 53,70 | |
| Fizičko | 81,30 | |
| Zdravo ponašanje | 74,00 | |
| Rad/škola | 67,00 | |
| Osnovne potrebe | 64,90 | |
| Ekološko ponašanje | 44,80 |  |
| Socijalna okolina | 68,20 | |
U Mreži
Financial Times:
Financijska tržišta na udaru 'big datae'
Večernji list:
Čermak traži od Hypa da otpiše 70 posto duga Diokiju
