Europski pristup krizi, piše New York Times, ima nekoliko ograničenja. Mnogi strahuju da kreatori politika naprosto nemaju prave alate kojima bi se nosili s problemima drugih zaduženih zemalja poput Italije, Španjolske, Irske i Portugala, što bi moglo utjecati na tržišta i svjetsku ekonomiju.

„Ne želim biti Kasandra, ali ideja da je sve gotovo je iluzija“, kaže Kenneth Rogoff, profesor ekonomije na Harvardu. „Začuđen sam kratkoročnom psihologijom koja vlada na tržištima“.

Tijekom krize omiljena strategija Europske unije je pružanje čvrsto kontrolirane financijske pomoći visoko zaduženim zemljama, nadajući se da će tim zemljama kupiti dovoljno vremena kako bi proveli politike potrebne za smanjenje budžetskih deficita. Dok takvi potezi mogu produbiti recesiju, cilj je (eventualno) smanjiti razinu duga i vratiti povjerenje na tržištu obveznica, piše autor Peter Eavis.

Štednja i usporavanje ekonomije

Ulagači su pak postali sve optimističniji. Europske dionice i vladine obveznice oštro su se oporavile ove godine zbog uvjerenja da će Grčka izbjeći kaotični izlazak iz eura. U utorak se nešto porasla i američka tržišta nakon grčkog dogovora, dok su europske dionice skromno pale, gubeći dio zarade iz prethodnih dana.   

No grčke trenutne neprilike naglašavaju slabosti europske reakcije. Nametnute mjere štednje prošle su godine doprinijele oštroj kontrakciji grčke ekonomije.  2010. MMF je predviđao da će u 2011. ekonomija te zemlje potonuti samo 2,6%, ali trenutno se procjenjuje da će pad iznositi čak 6,8%.   

Privatni kreditori na gubitku

Grčka također pribjegava potezu koji su europski dužnosnici htjeli izbjeći pod svaku cijenu: kao dio paketa pomoći od 130 milijardi eura, Grčka će smanjiti razinu duga tako što će  kreditori morati prihvatiti gubitke na obveznicama te zemlje. Ukupno, restrukturiranje će značiti da će privatni 'držatelji' grčkih obveznica izgubiti 70 %. 

Europski dužnosnici žele izbjeći sličan scenarij za druge zemlje. Prošle godine, nakon što su europski dužnosnici poručili da bi se restrukturiranje moglo provesti bez konzultacija s Grčkom, cijene vladinih obveznica u regiji su potonule.

Stoga su europski dužnosnici predstavili niz mjera tijekom prošle godine kojima bi kupili više vremena za zemlje u problemima. Europska unija stavila je na raspolaganje velike količine novca za hitne zajmove. A lideri zemalja složili su se da je potrebna bolja koordinacija fiskalnih politika, što bi omogućilo bogatijim zemljama da ipak transferiraju sredstva prema siromašnijima.

ECB-ovi potezi nisu dovoljni? 

Europska središnja banka posudila je 620 milijardi dolara bankama u prosincu. Jeftin novac je pružio važnu pomoć europskim financijskim kompanijama i spriječio bijeg novca iz banaka. Trogodišnji zajmovi također su pomogli firmama da nastave kupovati obveznice zemalja, što je omogućilo npr. Španjolskoj da proda više od 30 posto od 144 milijardi dolara obveznica planiranih u ovoj godini. 

Ali jedna od lekcija postkriznog razdoblja u Sjedinjenim Državama je da monetarna politika može samo privremeno podići tržišta i da može proći dosta vremena prije nego se to odrazi na realnu ekonomiju. Neki ekonomisti vjeruju da, iako je ECB odgovorio na krizu, njihovi napori još nisu stimulativni poput onih američkih Federalnih rezervi.

Fed je, na primjer, pri svojoj najstimulativnijoj mjeri, potrošio stotine milijardi dolara kupujući obveznice. Kupovina je opskrbila banke velikim količinama novca koje su mogle koristiti kako su htjele. ECB je povukla nešto drugačiji potez posuđujući bankama 620 milijardi dolara. Banke su morale položiti kolaterale za novac koji su posudile. Iako su banke dobile novac, i dalje moraju središnjoj banci u budućnosti vraćati zajmove, a i dalje su vlasnice kolaterala koje su položile. „Rezultat toga je da zajmovi središnje banke mogu imati slabiji učinak nego Fed-ovo kupovanje obveznica“, kaže Guy Mandy, strateg Nomura Internationala. 

Grčka kao predložak za druge

Čak i u Americi monetarna politika je tek malo poboljšala bilance većine zaduženih ekonomskih sektora. To znači da bi europskim zemljama moglo trebati puno više vremena da smanje razinu zaduženosti nego što se to dužnosnici nadaju. Neke vlade onda bi mogle tražiti još više pomoći jer neće moći prodati obveznice na privatnim tržištima po prihvatljivim kamatama.

Kao i kod Grčke, zemlje koje daju pomoć, poput Njemačke, mogle bi onda tražiti još čvršće uvjete posuđivanja. To bi pak moglo destabilizirati domaće politike zaduženih zemalja i njihova tržišta. „To stvara kotrljajuću krizu“, kaže Silvio Peruzzo, ekonomist Royal Bank of Scotland.

Raoul Ruparel, šef ekonomskih istraživanja Open Europe, policy grupe koja je ponekad skeptična prema snažnijoj europskoj integraciji, kaže: „Pristup je potpuno pogrešan kod Grčke“.

Kroz neko vrijeme EU bi mogla odlučiti da nastavi davati pomoć zemljama koje ne ostvaruju zadane ciljeve, ali to bi moglo stvoriti šire političke konflikte u Europi. „To bi moglo dovesti do političke podjele između sjevera i juga Europe“, kaže Ruparel.

Ako zadužene zemlje shvate da ne mogu ispuniti uvjete po kojima su se zadužile – a njihovi bogatiji susjedi postaju sve nestrpljiviji – mogli bi odlučiti slijediti Grčku.

Iscrpljivanje privatnih ulagača – rizik za obveznice vlada 

Zamisao s Grčkom je bila da privatni investitori, a ne samo vlade, trebaju podnijeti dio troška paketa pomoći pa su pritisnute da prihvate gubitke na grčkim obveznicama. Ako neka druga zemlja bude smatrala da joj je teško slijediti ciljeve EU-a i MMF-a, „Njemačka i druge zemlje će poduprijeti ideju da privatni sektor opet treba platiti svoj dio pri oprostu duga“, kaže Peruzzo.

Darren K. Williams, analitičar AllianceBernsteina, kaže: „Mislim da bi to bila ogromna greška koja bi mogla uzrokovati razne vrste problema. To bi od Grčke napravilo predložak za druge“.

Rizik je u tome da ulagači, strahujući od prisilnog smanjenja dugova mnogih zemalja, odbace obveznice europskih vlada, što bi dovelo do novih financijskih i ekonomskih slabosti u Europi.

No, neki investitori vide ipak različite opcije za zemlje poput Italije, čiji je duga na razini 120% BDP-a,  i čije je tržište vladinih obveznica među najvećima na svijetu.

Italija u zamci

„Italija je u esencijalnoj zamci javnoga duga“, kaže Richard Batty, strateg za globalne investicije Standard Life Investmentsa.

Da bi talijanski dug bio održiv, njena ekonomija treba ili rast po nominalnoj stopi od 5% godišnje ili bi kamate na 10-godišnje obveznice trebale biti oko 3,6%, procjenjuje Batty. Tijekom nedavnog europskog perioda 'buma', od 2002. do 2007., talijanski nominalni BDP rastao je prosječno 3,6%, dok su njene 10-godišnje obveznice (čak i nakon značajnog ovogodišnjeg oporavka) imale prinos 5,43%.

Kada bi se taj optimistični scenarij ostvario, Italija i druge zemlje mogle bi se nekako provući kroz ovaj period neizvjesnosti. Ali ako ne uspiju, tržišta i ekonomiju čekaju grbava vremena. „Ne mislim da smo ni blizu kraja igre“, kaže profesor Rogoff.