Reći ću Vam zašto sam protiv prosvjeda, onih svjetskih, ali i naših, domaćih; svjestan da sam u tom svjetskome slapu tek jedna mala, zanemariva kap. 

 

Moj je glavni razlog sljedeći: svjetski su prosvjedi postali jedan novi religijski pokret. On je religijski, jer ujedinjuje nezadovoljnike svih vrsta, bez posebnog kriterija, posebne strategije, posebnog političkog programa, a protiv zajedničkog, opet razmjerno fluidnog neprijatelja – zvanog neoliberalizam. Krilatica „protiv neoliberalizma“ sadrži svu žuć i bijes protiv svih nepravdi, svega što demonstranti smatraju „lošim stvarima“ na ovome svijetu, stoga je jedino čvrsto za što se zalažu neka vrsta „nove moralnosti“, to je pobuna koja namjerava uspostaviti „nove vrline“ – posve suprotne onima koje vladaju danas. 

 

To po sebi ne mora biti loše. Rani kršćani bunili su se protiv poganskog nemorala, a Luther protiv papinskog. Prvi su pred sobom imali sliku Rima u plamenu, gladijatora koje razapinju zvjeri, a drugi papinske spletke, uživanja u razvratu i prodaju indulgencija. Nezadovoljstvo je u oba slučaja shvatljivo: u oba slučaja to je bila bitka za novi moral. 

 

U svim tim prilikama, kao i danas, u rijeke ljudi slilo se raznoliko, i općenito, proturječno, revolucionarno nezadovoljstvo. „Ozonska rupa? Kriv je neoliberalizam. Nema ozonske rupe? Ah dobro, topi se led na Arktiku, što je isto. Kriv je neoliberalizam. Vrijednost dionica raste? Vrhnje će obrati neoliberali. Vrijednost dionica pada? Opet će zaraditi neoliberali. Dječji rad? Kriv je neoliberalizam. Djeca umiru jer se dječji rad zabranjuje? Kriv je neoliberalizam. Deregulacija? To je bar jasno. Onda regulacija? Ona samo spašava banke, pa je i ona u interesu krupnog kapitala. Kapitalizam? Upravo se protiv toga borimo. Onda znači: želite čvrstu ruka distributivne ekonomije i tiranije? Jasno: borimo se i protiv toga. Bunite se protiv neoliberalizma, ali kakve veze ima s tim trg Tahir u Kairu, ili neki sličan u Tunisu, Jemenu ili Burmi? Pa i tamo ima potlačenih. Kako ćete se boriti protiv svega toga: nenasiljem? Apsolutno. Ali vaši kolege razbijaju prozore, pale automobile i bacaju molotovljeve koktele? Ma dobro, može i tako.“

 

Da, taj novi religijski, revolucionarni pokret, pokret za nove vrijednosti, nalik je na revolucije iz 1789. i 1913. I tada se vjerovalo da promjena stanja može biti samo „dobro“. Bilo je to i opet nezadovoljstvo kraljevskim i carskim nemoralom, i uočljivom razlikom luksuza jednih i siromaštva i besperspektivnosti drugih. 

 

Ali to „proturječno“ nezadovoljstvo, nezadovoljstvo zbog obje varijante iste medalje, dovelo je i do kontradikcija u samim pokretima  - i upravo ih je to činilo religijskima. Jedan od prvih kršćanskih teologa, Kvintus Septimus Tertulijan (iz drugog stoljeća), bio je dovoljno dosljedan kada je rekao: „Vjerujem, jer je apsurdno.“ On vjeruje u Kristova čuda, jer se ona ne mogu dokučiti razumom. Razum nam ne može pomoći u borbi protiv pogana. Jakobinci su vikali „uništite bestidnicu“, ali su nedugo potom podizali spomenike božanstvu sunca. A boljševici su se nadali kako će država odumrijeti time što će jačati. (Nacionalsocijalizam, premda pripada ovome krugu, ostavit ćemo, zasad, po strani.)

 

Moj prvi razlog protiv religioznosti novog nezadovoljstva (kao i brojnih prethodnih) leži dakle u tome što on „nadilazi“ razum; on vjeruje u nešto drugo i bolje, ali ga ne uspijeva pretočiti u jezik razuma, u jezik bez kontradikcija. On nudi „nadu“ (kao i svaki religiozni pokret), ali nam ne kaže kako bi se ta naša „nada“, to carstvo nebesko, trebalo spustiti na zemlju. 

 

Razmotrimo još neka proturječja. 

 

Propagandni filmovi spomenutih pokreta i skupina stvoreni su za vrlo različite vrste nezadovoljnika. Američki film ističe kako „kulturu straha“ treba pretvoriti u „kulturu ljubavi“. Kultura straha, koju simbolizira George Bush, završava poplavama i tsunamijima, a kultura ljubavi, u pozadini, prekrasnim slapovima Nijagare. Revolucija se, uz prikaze simbola transcendentalne meditacije i indijsku glazbu, mora dogoditi „u svijesti“. 

 

Grčki propagandni spot istoga pokreta, naprotiv, ne promovira promjene u svijesti već aktivnu borbu čiji su simboli crvene zastave i stisnute šake. (Demonstranti u Rimu vjerojatno su se za demonstracije pripremili gledajući taj spot.) 

 

A dok ideologinja tog pokreta Naomi Klein, demonstrante priprema za dugotrajnu borbu i zagovara „hvatanje korijena“, njemački propagandni film (i spot za većinu Europejaca) prikazuje sat koji otkucava – još malo i svijet će se sam promijeniti.

 

Neki iskreniji ideolozi demonstracija tvrde kako nema veze što ovaj-ili-onaj govori na nekoj demonstraciji. Nema veze što različiti ljudi različito vide svijet: bitno je pridružiti se pokretu. Arapin u Tripoliju ubija Gadafija. Amerikanac ruši Wall Street. Talijan želi besplatno školstvo. Nijemac želi spriječiti topljenje leda na Arktiku. Hrvatski penzioner je nezadovoljan mirovinama. Seljak premalim dotacijama. Jedan želi u Europsku uniju, drugi ne. Ali svi su ujedinjeni u jednu borbu – svi su „jedno“. 

 

Stoga i nema posebnog razloga „analizirati“ prave socijalne uzroke nemira, misle mnogi. Filozofi su različito tumačili svijet, riječ je o tome da se on promijeni. (Nekako.) Ostaje samo pitanje „jesi li za nas, ili protiv nas“. Takva se filozofija odmah pretvara u barikadu: ostajemo samo „mi“ i „oni“, prijatelji i neprijatelji. Utopije uvijek imaju takav religiozno-revolucionarni potencijal. Njezina je prva žrtva – razum.

 

A kada se žrtvuje razum, žrtvuje se još nešto: važnost pojedinačnog mišljenja, individualizma, potrage za vlastitom srećom, autonomije i naposljetku, ali ne najmanje važno - osobne odgovornosti. To su možda najveće tekovine zapadne civilizacije koje su je izdigle na stupanj civiliziranosti. I sva razdoblja naše povijesti koja danas smatramo „neciviliziranima“, barbarskima, upravo su rušila te njezine osobine. Revolucionarni pokreti s tom su (liberalnom) filozofijom uvijek imali problema, a isto vrijedi i za još uvijek vladajuće religije. A novi pokret gura nas u scenu iz filma Monty Pythona Brianov život, u kojoj  revolucionarno-religijski zeloti uglas viču: „Svi smo mi individualci“. To je moj drugi razlog protiv novog „pokreta“.

 

Omasovljenje, tako uobičajen zahtjev revolucionara i revolucionarnih fanatika, zaziva silu (a ne razum). Socijalna je psihologija vrlo dobro istražila kako se manifestni ciljevi gomile lako pretvaraju u bilo kakve, proizvoljne ciljeve. Stoga nije slučajno da u masovnim prosvjedima stradavaju i nevini.

 

To je dakle moj treći, i najvažniji razlog: To je strah od ljudskih žrtava, strah od posve nediskrimiranog nasilja, koje je, povijest je nebrojeno puta pokazala, uvijek skopčano s utopijama, religijama i revolucijama. Nakon Tertulijana uslijedio je kršćanski Srednji vijek. (Zapadna je civilizacija preživjela „kroz ušicu igle“.) Nasljeđe protestantizma bio je tridesetgodišnji rat, s dotad najvećim brojem žrtava u europskoj povijesti. Francuska revolucija bila je po sebi dovoljno krvava. Za njom su uslijedili još krvaviji napoleonski ratovi. A nasljeđe Oktobarske revolucije (i slične, nacional-socijalističke varijante) vrlo dobro poznajemo. Potrebno je mnogo cinizma (mnogo više negoli ga imamo mi, kritičari današnjih prosvjeda) kako bismo sve te ljudske žrtve nazvati žrtvama napretka.

 

Zašto utopije, religije i revolucije uvijek završavaju nasiljem, premda često započinju kao „miroljubive“ i „istinoljubive“? Neki liberalni filozofi govorili su da je to zbog toga što se odustalo od razuma. Ili zbog toga što se odustalo od slušanja pojedinačnih mišljenja, od rasprava koje rješavaju sukobe riječima, a ne krvlju. To je svakako jedno objašnjenje. 

 

Ali postoji još nekoliko važnih dodataka.

 

Mišljenje će postati barikada kada se iskristaliziraju „znanja“, „Istine“ o tome u ime čega se treba boriti. Ako se „zna“ što je dobro i što treba ostvariti, onda je svako suprotno mišljenje „zlo“, „cinično“ ili „ludo“. Ako je „zlo“, treba ga iskorijeniti, a njegovog nositelja ukloniti. Ako je cinično ili ludo, onda za takve, revolucionari stvaraju posebne institucije i metode „ozdravljenja“. 

 

Od utopije do totalitarizma postoji logičan slijed. Utopije uvijek završavaju nasiljem. Kada nobelovac Krugman vrlo pritajene kritičare demonstranata zove „histeričnima“, ili kada ih u domaćem tisku Marinko Ćulić (mnogo „balkanskije“) zove „prorežimskim dupeglavcima“, na djelu je upravo takav proces – zatiranje drukčijih sudova. Sloboda govora postaje floskula za malu djecu. Verbalno nasilje, pretvaranje mišljenja s kojima se ne slažemo u jasne znakove „neprijateljstva“, prvi je korak prema onome stvarnome nasilju.

 

Nadalje, prema takvim religioznim revolucionarima, krivac za postojeće stanje uvijek mora biti Netko. Car, kralj, Jadranka Kosor ili magnati s Wall Streeta. I tog nekoga, tih 1%, svakako treba odmah ukloniti. Sve bi bilo dobro kada ne bi bilo takvih „zlikovaca“. Netko MORA biti odgovoran za nastalo stanje. Netko se „urotio“ protiv nas. (I upravo je takva misao „urotnička“, pisao je nekoć Karl Popper: optuži drugoga za urotu, kako bi prikrio da sam sklapaš urote). I upravo takva misao o „uroti“ rađa nasilje. 

 

 

Neki je dan na internetu financijski magnat Peter Schiff (pod mottom „Ja sam onih 1%) objavio video zapise svojih rasprava s demonstrantima na Wall Streetu. Premda su demonstranti bili grubi, sve-u-svemu bila je to vrlo dobra rasprava: Schiffu treba skinuti kapu za hrabrost kojom je zastupao neo-liberalne, točnije: liberterske stavove pred razmjerno moćnom i razjarenom gomilom.

 

Možda još ima mjesta za razumne rasprave.