Piše Marina Ralašić, voditeljica projekta Nacionalni indeks sreće
Oni koji su prije nekoliko godina krivotvorili grčke financije kako bi dobili kredite vjerojatno nisu htjeli upropastiti svoju zemlju. Američki financijer Madoff vjerojatno ne bi varao klijente da je znao da će mu se radi toga ubiti sin. U nesreći nagibnog vlaka kod Splita prije tri godine ne bi poginuli ljudi da se nisu krivotvorili dokumenti za nabavu tekućine kojom se prskaju tračnice.
Te mi misli prolaze kroz glavu dok čitam malu vijest na osmoj stranici dnevnih novina.
Ivan Tomašković, direktor tvrtke Intrade i jedan od osumnjičenih za tešku željezničku nesreću nagibnog vlaka u Rudinama u srpnju 2009., navodno je krivotvorio dokumente za nabavu retardanta, tekućine za tračnice, koja je vjerojatno doprinijela kobnoj nesreći u kojoj je poginulo šest osoba, a 55 ozlijeđeno.Kako je također ustanovljeno, retardant je nabavljen po cijeni od 155 tisuća kuna, a HŽ ga platio 958 tisuća.
Zaključujem, dakle, da je direktor krivotvorio dokumente kako bi zaradio i stoga je njegova kazna prema nepravomožnoj presudi (čitam u novinama) - osam mjeseci uvjetno uz rok kušnje od dvije godine - možda i primjerena. Ali, dogodila se nesreća i život je izgubilo šestoro ljudi.
Kratka informacija objavljena u novinama govori, između ostalog, i o tome kako nemoralno ponašanje pojedinca može izazvati nesagledive posljedice na druge ljude. Najveća nesreća je gubitak života, a to se u ovom slučaju i dogodilo.
Ne zalažem se za strožu kaznu niti se stavljam u ulogu suca, već mi je to povod da razmislim kako nas jedan krivi potez - bilo da se radi o krivotovorenju diplome, dokumenata, bilanci banaka ili države - može obilježiti za cijeli život. Može uništiti jednu, pa i više generacija. Grčka je na koljenima, ljudima se javno prijeti da će biti gladni ako ne uvedu mjere štednje...
Oni koji su prije nekoliko godina krivotvorili grčke financije kako bi dobili kredite, vjerojatno nisu htjeli upropastiti svoju zemlju.
Direktor Tomašković vjerojatno nije znao što će se dogoditi; da je znao, ne bi krivotvorio dokumente, bio bi pošten čovjek. Ali, što ako ga nije bilo briga, ako ga je rukovodila samo pohlepa za novcem?
Bijela ili crna laž
Svi ponekad lažemo, ili “ne govorimo istinu”. To je čak i društveno prihvatjivo ponašanje pa Englezi za to imaju i termin “bijela laž” (white lie). No, gdje je granica?
Slučaj na koji su me podsjetile novine potvrđuje da nikada ne možemo znati u kojem će nas trenutku laž dovesti do osobne i/ili društvene tragedije.
Kada prevara postane društveno prihvatljivo ponašanje, onda je mijenjanje osobnog stava prvi korak prema mijenjanju društva. Spoznaja da se prevara nikada ne isplati postaje prevažna za budućnost.
U samom temelju krivotvorenja je svjesna prevara zbog materijalne koristi – bilo da se radi o krivotvorenju ocjena ili diplome (jer se time pretpostavlja lukrativnije radno mjesto) ili krivotvorenjem državnog proračuna zbog kojih sada gori Grčka.
U ovim slučajevima žrtve su nesretni ljudi koji su ostali bez posla, imovine, a nažalost i bez života.
No, jesu li krivotvoritelji sretni ljudi? Takvo pitanje uopće nije nebitno jer jedino ono može promijeniti budućnost.
Američki financijer Bernard Madoff gotovo je dva desetljeća koristio svoju investitorsku kompaniju za varanje pojedinaca, humanitarnih organizacija, slavnih osoba i investicijskih fondova. Živio je vrlo luksuznim životom. Ta najveća investicijska prevara u američkoj povijesti otkrivena je 2008., a zbog pronevjere 65 milijardi dolara Madoff je kažnjen sa 150 godina zatvora.
Njegova supruga potvrdila je da su razmišljali o samoubojstvu nakon što su otkriveni. Njihov stariji sin objesio se prošle godine na godišnjicu uhićenja oca. Kao i njegovi roditelji, ranije se pokušao ubiti tabletama.
Krivotvoritelji su nesretni ljudi.
No, ako je pohlepa jača i ako sadašnja generacija političke i poslovne zajednice jasno i odlučno ne isključi takvo ponašanje iz društva onda ni sljedećim generacijama neće biti bolje.
Komentari i razmišljanja dobrodošli na marina@bankamagazine.hr