Sve izrečeno u članku prof. Rodina i prof. Kurelića u potpunosti prihvaćam. Činjenica jest da je ovako koncipirani studij prema Bolonjskom procesu promašaj. Moj osvrt se odnosi na tehničke znanosti. Ovako koncipiranim Bolonjskim procesom dobili smo Baccalareuse (B.Sc) s kojima ne znamo što bi. Izgubili smo magistre, dobili surogate diplomiranim inženjerima. Stekli smo doktorante nad kojima nije izvršen nikakav odabir, koji se prije vršio kroz postupak magisterija.

U potpunosti sam za vraćanje starog sustava, s modifikacijom da se „socijalistički“ magisterij u trajanju od tri do pet godina svede na „tvrdu“ jednogodišnju specijalizaciju bez završne teze, nešto sličnu M.B.A.-u.

Činjenica jest da većina upisanih nakon završenog prvog stupnja (B.Sc.) upisuje magistarski, jer s prvim stupnjem realno ne može ništa. Sva strukovna usavršavanja i ovlaštenja vezuju se za završen diplomski (danas magistar struke) stupanj. S tim da se nepotrebno troši čitav semestar studentskog i nastavničkom vremena u pripremi nikom potrebnih završnih radova.

Zvali mi to dipl. inženjer ili magistar struke (irelevantno), činjenica je da je to prvo zaokruženo zanimanje s kojim se može zaposliti u struci. To što je magistarski postao modificirani diplomski i bilo je za očekivati, to je onaj minimum znanja da bi se moglo u privredi funkcionirati.

Izgubili smo mogućnost doškolovanja u vidu magistarskog, kao jednog stupnja na koji se odlučuju diplomirani stručnjaci koji su radili u praksi i koji su stekli osjećaj u kojem bi se smjeru dalje razvijali (ono što danas nazivamo cjeloživotnim obrazovanjem). 

Doktoranti, koji nakon tri semestra nastave pristupaju radu na doktorskoj tezi, su često studenti nad kojima nije vršena selekcija. Uložili su tri semestra studiranja pa ih se sada ne može odbaciti ukoliko nisu kvalitetni, već ih se prepušta vremenu da odustanu ili pak naprave nešto što bi se moglo nazvati doktoratom. Doktorat ne može bit doprinos nečemu, doktorat treba biti nešto novo!

Nekoć se realno, čast iznimkama, studiralo sedam godina. I sad bi mi htjeli u pet godina postići ono što je prije stalo u sedam godina! Tehniku se ne može učiti, tehniku se studira, a studirati se može jedino na način da student ima vremena posvetiti se jednom po jednom predmetu. Uveli smo kolokvije, koji su se prije Bolonje pokazivali kao dobri, u Bolonjskom sustavu nikakve koristi od njih! Studenti intenzivno rade na spremaju kolokvija, a ne uspiju pripremiti ni jedan pošteno.

Semestar ima otprilike pet kolegija, što znači da za svih pet kolegija sada moraju spremati kolokvije. Rade naporno, ne mogu kvalitetno pripremiti kolokvij, frustrira ih ta činjenica, da bi na kraju spašavali stvar kroz izlazak na ispitni rok, a radili su čitavu godinu! Student može maksimalno paralelno pratiti tri kolegija, a ne pet.

Dvije su mogućnosti prevladavanja ovog problema. Prva je okrupnjivanjem predmeta, što je „nerealno“ jer bi značilo ukidanje mnoštva katedri i „zacementiranih“ pozicija. Druga je organiziranjem nastave po principu intenzivnih seminara. Umjesto pet kolegija u petnaest tjedana, imamo za svaki kolegij tri tjedna na raspolaganju. Nastava bi bila intenzivna, ispit slijedi odmah par dana nakon nastave, kako se uostalom i radi na cjeloživotnom programu edukacije.

Vaučerska ideja prof. Rodina i Kurelića je izvrsna! Time bi se ostvarilo besplatno studiranje. Primanjem „papirnatih“ vaučera, student bi mogao „materijalizirati“ što to stvarno znači. Time bi se moglo doskočiti prebacivanju sa studija na studij, a sve u cilju zadržavanja studentskih prava. Student ima četiri ili pet vaučera, nakon toga sam odlučuje koliko se želi još financirati sam. Osobno ne vidim ništa loše u tome da netko razvuče svoj studij na deset godina, ako sam za to plaća. Napose, odluke o vrsti struka koje su državni prioritet mogle bi se kanalizirati kroz vaučere. Činjenica jest da u nekim strukama imamo velik deficit, dok u drugima suficit. Ideja da će to tržište samo regulirati ne funkcionira. Ulaganje u određene struke je poput ulaganja u određenu industriju za koju se smatra da ima perspektive.
 
Gdje smo danas? Srozala se stručnost, rad studenata je veći, rad nastavnika je veći, imamo još jednu „Šuvarovu“ reformu. Ovo nije problem Hrvatske, ovo je problem čitave Europe. Kukaju Englezi, Nijemci, Austrijanci, Slovenci (govorim iz iskustava ljudi s kojima intenzivno surađujem). Sjećam se jednog komentara njemačke industrije, a protiv uvođenja reforme. Komentar je bio „mi to ne želimo jer ne znamo što s tim ljudima dobivamo“.

Ovo ima smisla jer student sam sebe formira birajući kolegije (obično najlakše). Jednoj razvijenoj industriji je bitno da kad zapošljava određenog stručnjaka, taj stručnjak ima određena ciljana znanja, a kasnije se kroz cjeloživotno obrazovanje svako za sebe formira prema svojim aspiracijama i potrebama.