Jedan solidan broj boljih hrvatskih intelektualaca "lajkao" je ili "šerao" na svojim Facebook zidovima komentar Vuka Perišića o zagrebačkom prosvjedu 15. listopada na Trgu bana Jelačića, objavljen na Tportalu 17. listopada pod naslovom "Pobuna protiv kapitalizma kojeg u Hrvatskoj zapravo - nema".

Začudio sam se jer je - po mojem sudu - riječ o lošem tekstu. Čini mi se da se njime brane kapitalizam i parlamentarna demokracija na način na koji im se zapravo šteti, jer ih se uzima kao dogmu. Izdvojio sam nekoliko podužih citata s početka Perišićevog teksta i na njih oslonio svoje primjedbe. Trijezno i minimalno koncentrirano čitanje bez teškoća zaobiđe autorov arogantan pristup koji pokušava prikriti o kolikoj je konfuziji riječ.

1. Demagoške simplifikacije

Perišić starta oštro:

"'Protiv kapitalizma, za neposrednu demokraciju'. Ta je parola viđena na Jelačićevom trgu u subotu 15. listopada 2011. Ona govori čitava poglavlja o ulici kao mediju gdje su moguće samo demagoške simplifikacije i gdje je nemoguće artikulirati suvisli politički zahtjev ili političku vrednotu, a kamoli politički program.

Prije svega, sporno je i nejasno što prosvjednici podrazumijevaju pod 'kapitalizmom'. Protive li se poretku koji jamči nepovredivost vlasništva i slobodnu razmjenu rada, roba, ideja i novca na tržištu, ili se protive samo neželjenim nuspojavama kapitalizma kakve su, primjerice, financijske i burzovne spekulacije koje su, kako se čini, osnovni uzrok svjetske ekonomske krize? Razlika je isuviše važna".

Razlika je dakle važna, no Perišić je u tekstu nigdje poslije ne objašnjava. To ne čudi. Da Perišić nije prebrzo prešao preko rečenica koje je sam napisao već ne bi inzistirao na "razlici”. Financijske i burzovne spekulacije jedan su od oblika "slobodne razmjene” i u tom smislu nisu nikakva "nuspojava kapitalizma”.

Svako ograničavanje (reguliranje) "financijskih i burzovnih spekulacija”, što se uvijek čini, neizbježno oblikuje, odnosno - u jednom apstraktnom smislu - ograničava slobodu razmjene. Potpuno je dakle jasno zašto Perišić ne objašnjava "razliku”, iako je "isuviše važna”. Jer je na razini na kojoj on piše ne može objasniti, nema je. Tek što je njima zamahnuo prema ulici, gdje - zašto ne - pripadaju, "demagoške simplifikacije” vratile su se Perišiću ravno u lice.

2. Emotivne ucjene; razlika političkog i ekonomskog sustava

Perišić korača dalje:

"Ukoliko se prosvjednici protive poretku koji jamči nepovredivost vlasništva i slobodnu razmjenu rada, roba, ideja i novca, tada su dužni artikulirati jasnu i nedvosmislenu alternativu. Na to ih obvezuju iznimno važni povijesni i moralni razlozi. Kapitalizam se dosad suočio s dva neprijateljska politička sustava: s komunizmom i fašizmom te njihovim mnogim razblaženim podvarijantama u koje spadaju i jugoslavensko samoupravljanje i postjugoslavenski nacionalizmi. Kada se netko protivi kapitalizmu, dužan je ograditi se od tih alternativa jer u suprotnom riskira implicitno solidariziranje s fašizmom i komunizmom te preuzima odgovornost zazivanja patnje i smrti, čak i ako je samo neodgovorni neznalica koji zna što ne želi, a ne zna što želi. No ako mu i oprostimo taj moralni i intelektualni propust i ako pođemo od pretpostavke da se kapitalizmu protivi iz humanističkih i demokratskih pobuda, tada je - ako želi biti moralno odgovoran - dužan predložiti i obrazložiti alternativne mehanizme za koje drži da će učinkovitije od kapitalizma i parlamentarne demokracije štititi građansku slobodu i blagostanje". (Bold moj)

U ovom dijelu dva su vrlo ozbiljna problema. Prvi su prilično niske (primitivne) emotivne ucjene:  ili ste za kapitalizam ili za fašizam; ili ste za kapitalizam ili za komunizam, dužni ste se odlučiti. To naprosto nema smisla, a nije ni način. Netko u čijem je stilu nemoguće ne vidjeti agresiju optužuje druge za "zazivanje patnje i smrti". Izgleda da to ide jedno s drugim?

Sadržajno, Perišić ima teškoća s razlikovanjem što je ekonomski, a što politički sustav, i u kakvom su međusobnom odnosu. Kad sam na Facebooku komentirao da Perišić ne razlikuje ekonomske i političke sustave, a o režimima da se i ne govori, jedan od mojih "friends“, jedan od spomenutih boljih hrvatskih intelektualaca, složio se uz dodatak da ih ne razlikuju ni prosvjednici. Moguće, nisam provjeravao, ali to je - po mojem sudu - preveliki propust, slab argument. Od ulice se i ne očekuje više od parole.

Stvar je u tome da kapitalizam, onako kako ga definira Perišić, nije inherentno vezan za parlamentarnu demokraciju. A to nije slučaj ni sa stvarnim kapitalizmom (o čemu neizravno piše Marinko Čulić u svojem tekstu o hrvatskim liberalima, također objavljenom na Tportalu dva dana nakon Perišićevog komentara).

Ne postoji konceptualni argument koji priječi da se "poredak koji jamči nepovredivost vlasništva i slobodnu razmjenu rada, roba, ideja i novca” ne realizira pod monarhijom. U stvarnosti, bez osobitih teškoća nađe se cijeli niz kapitalističkih diktatura, recimo u latinskoameričkim zemljama i čak u Južnoj Europi, nakon Drugog svjetskog rata. Nemam problema sa tvrdnjom da je i Hitlerov fašizam bio kapitalistički. Ili kapitalizam ili fašizam je neznalačka alternativa.

3. Je li Hrvatska kapitalistička?

Nemam problema ni s tvrdnjom da je Hrvatska kapitalistička zemlja. Perišić ne misli tako. On piše:
"Konačno, prosvjedovati protiv kapitalizma u Hrvatskoj 2011. godine je tragikomično, jer u Hrvatskoj kapitalizma nema. Nejasno je bune li se prosvjednici protiv ustavnog poretka koji formalno jest kapitalistički ili protiv stvarnog stanja koje se dade klasificirati kao hibrid državnog socijalizma, klijentelizma i kleptokracije.

Nazvati kapitalizmom sustav u kojem je država najveći poslodavac i poduzetnik i u kojem je ozbiljno poslovanje i poduzetništvo praktično nemoguće bez sprege s političkom elitom spada u agresivnu glupost i neznanje ili svjesno iskrivljavanje činjenica koje ide na ruku vladajućoj oligarhiji, onoj istoj koja je nasmrt uplašena od stvarne uspostave kapitalizma u Hrvatskoj".

Da, ja mislim da je Hrvatska kapitalistička zemlja iz čega slijedi da sam "agresivno glup“. Ali, ne samo ja. Na istom tom Tportalu, manje od dva tjedna prije Perišića, direktorica Instituta za javne financije Katarina Ott, objavila je tekst "Tko se boji neoliberalnog kapitalizma“.

Iz njega citiram rečenicu:

"Ne računajući zemlje poput Sjeverne Koreje i Kube (te Kine koja je slučaj za sebe), komunizam je uglavnom propao, kapitalizam je svuda oko nas, a trećeg puta nema". Trebam li izvoditi zaključak: i Katarina Ott misli da je Hrvatska kapitalistička zemlja.

4. Terminologija

Prethodni citat ipak zaslužuje pažljiviju analizu. Nekolicina Facebookovaca Perišićev je tekst „lajkala“ upravo zbog njega, napisali su. Stvarno stanje u Hrvatskoj nije kapitalizam, nego se „da klasificirati kao hibrid državnog socijalizma, klijentelizma i kleptokracije“. Prijeći ćemo preko nonšalantne sinteze i pokušati u tekstu pronaći argumente da je stvarno stanje taj zanimljiv „hibrid“, i – što je važnije - da nije riječ o kapitalizmu.

Perišić je već pokazao da se pojmovima koristi prilično neobavezno. Tko zna što podrazumijeva pod "ozbiljnim“ poslovanjem koje nije moguće  bez sprege s političkom elitom? Misli li pod "ozbiljnim“ na velike poslovne pothvate, ili one koji su razumni, uspješni i pošteni, ili na neke koji nisu šaljivi?

Kad Perišić kaže "ona je ozbiljna poduzetnica“ misli li "ona je poduzetnica čija firma ima veliki promet“ ili "ona je uspješna jer poslu pristupa sistematično i razumno“? Što ovdje treba istraživati: ima li u Hrvatskoj  poštenog i uspješnog poslovanja i bez sprege s političkom elitom, ili - postoji li kapitalistička zemlja u kojoj se veliki poduzetnici ne koordiniraju s državom (političkom elitom)? Rekao bih da se Perišić nabacuje atributima da sakrije što točno želi reći.

Osim toga, kapitalizam ni izbliza nije imun ni na klijentelizam ni na kleptokraciju. Kapitalizam i kleptokracija nisu isključive alternative, a ni kapitalizam i klijentelizam. To se da lako pokazati teorijski, analizirajući ozbiljne definicije kapitalizma (pa čak i ovu Perišićevu, lakonsku), a i ukazujući na stvarne primjere. (I nek netko ne poteže, kao što se u Hrvatskoj odmah uskače u riječ, da su se socijalizam i komunizam pokazali otvoreni za totalitarno prakticiranje torture. O tome se sad i ovdje ne raspravlja.)

5. Državni socijalizam

Nadam se da ne griješim kad zaključujem da je Perišiću argument za to da je u Hrvatskoj na djelu "državni socijalizam“ to što je "država najveći poslodavac i poduzetnik“. Ako je moja interpretacija točna, a po svemu sudeći jest, onda se barem taj argument može provjeriti relativno jednostavno i racionalno.

Uzmimo na primjer Finsku. Ondje javni sektor zapošljava značajno više nego najveća kompanija, Nokia, a Finska je - nadam se da se slaže i Perišić - kapitalistička zemlja. Sličnih slučajeva, iznenadio bi se Perišić, ima u (kapitalističkom) svijetu koliko srce zaželi.

Ali, da se izbjegne nepotrebnu raspravu o "skandinavskom modelu“ kao tobožnjem izuzetku, već kratka potraga na Internetu otkriva jači podatak: Wal-Mart, bez premca najveća američka kompanija po broju zaposlenih, ima ukupno 2,1 milijun zaposlenih, a u samim Sjedinjenim Državama 1,4 milijuna. Međutim, prema U.S. Census Bureau u javnom je sektoru zaposleno 3,8 milijuna ljudi plus 1,5 milijuna part-time zaposlenih (podaci za 2010).

Gle čuda, i u kapitalističkim Sjedinjenim Državama država je najveći poslodavac. Lako bih pokazao da je i najznačajniji poduzetnik da ne moram objašnjavati što uopće znači pojam poduzetnik.

Ovdje, ponovo moram unijeti komentar jednog od prijatelja. Riječ je o deklariranom liberalu, dakle osobi sklonoj kapitalizmu i demokraciji. On kaže: "Prvi put vidim da netko pokušava graditi argumentaciju na tom omjeru između zapošljavanja u državi i najvećoj privatnoj firmi, taj indikator ne govori baš ništa. Tu zbog slabog tvog argumenta njegov izgleda prividno jači. Potpuno si promašio".

Prijatelj je naravno previdio da je tvrdnju da u Hrvatskoj ne vlada kapitalizam jer je država najveći poslodavac i poduzetnik izrekao Perišić. Ja sam samo pokazao da je država najveći poslodavac i u zemljama za koje ćemo se - pretpostavljam - svi složiti da su kapitalističke.

Prijatelj je još dodao da bi on "usporedio broj zaposlenih u javnom i privatnom sektoru“. Naravno, ni po tom omjeru Hrvatska ne odskače od cijelog niza neupitno kapitalističkih zemalja.

6. Kontra miopije

No, važnija je miopija vidljiva u primjedbi mog prijatelja, koji je kod Perišića čitao ono što bi sam napisao, a ne ono što stvarno piše. Pretpostavljam da je to zato što je, kao liberal, i sam sklon kapitalizmu. Ni on se ne slaže s parolom “protiv kapitalizma”. Ne moramo to, dakle, nazvati miopijom, nego blagonaklonošću.

Pretpostavljam da je to razlog mnogih „lajkova“ i „šeranja“ među mojim „friends“, koji su – kao što se moglo pretpostaviti – pravi motiv pisanja ovog teksta, a ne polemika s Perišićem (premda ni polemike nisu uvijek suvišne). 

Budući da su skloni kapitalizmu, u to su ime spremni „lajkati“ šuplju argumentaciju. Možda je Perišić zaista i mislio na omjer zaposlenih u državnom i privatnom sektoru. Možda, al' baš me briga. Meni se ne da gledati mu kroz prste.

Čak i ako je to neka poluuspješna metafora, neko pretjerivanje ciljano da potakne diskusiju, mislim da je metodički potpuno pogrešno tvrditi da Hrvatska nije kapitalistička zemlja. Upravo zato što je kapitalizam (tj. tržišno gospodarstvo) kao i parlamentarnu demokraciju, teško zaštititi od vrlo ozbiljnih deformacija. Najmanje tu mogu pomoći „lajkanje“ i paušalne tvrdnje - nije to kapitalizam. Jest.

Kolega (i friend) Romano Bolković podsjetio me i na intervju profesora s politologije Zorana Kurelića  naslovljen Kapitalu ne treba demokratska država. Pitanje je treba li nama demokracija?

Nakon prije navedenih a nesretno sročenih citata, Perišić odbacuje svaku praktičnu korist neposredne demokracije. Ponavljam, svaku. Nasuprot njemu, mislim da je uvođenje elemenata neposredne (i deliberativne) demokracije jedan od načina unapređenja hrvatskog političkog sustava i - posljedično - unapređenja hrvatskog kapitalizma.

Dodatno bi dobrodošla razumna javna diskusija, ali je pitanje da li je ona moguća ili anakrona u vrijeme u kojem komunikacijom dominira Facebook. Daljnja rasprava o tome  ovaj osvrt produžuje preko granica za koje „friends“ imaju vremena.

(Usput, isti dan kad i Perišić objavio sam na www.banka.hr osvrt na prosvjede 15. listopada i prenio na FB. Lajkanje je bilo rijetko).