Što je zajedničko umirovljenicima, braniteljima, zaposlenicima javnih službi i lokalnih samouprava, poljoprivrednicima, radnicima u brodogradilištima i Hrvatskim željeznicama? Odgovor je očit: život ovih ljudi i njihovih obitelji uvelike ovisi o stanju državnih financija. Budući da svaka od navedenih skupina broji desetke, pa čak i stotine tisuća ljudi, političarima je jasno da udovoljavanje njihovim zahtjevima znači dobivanje glasova na izborima. Vrijedi i obratno - smanjivanje ili reforma prava tih skupina u pravilu podrazumijeva gubljenje političkih bodova i socijalne nemire, stoga se zahtjevima interesnih skupina tijekom vremena u pravilu udovoljavalo.

Vremena su bila takva da je Hrvatska nakon 1995. godine prolazila kroz najdužu ekonomsku ekspanziju u posljednjih pola stoljeća. Državni proračun se dobro punio (uz iznimku 1999. kad je zabilježena kraća recesija). U zadnjih nekoliko godina prije krize godišnje stope rasta poreznih prihoda bile su dvoznamenkaste, optimizam je bio zarazan i smatralo se da ima dovoljno prostora za udovoljavanje zahtjevima. Nisu se ozbiljno shvaćala upozorenja stručnjaka da državne financije treba prilagoditi s rashodne, a ne s prihodovne strane, jer je to značilo potpiriti vatru socijalnog nemira. Stoga je tijekom vremena opterećenost državnog proračuna rasla, sve do trenutka kad je na vrata zakucala ekonomska kriza. Zbog nedostatka novca u proračunu, nastalog dijelom i zbog politike kupovanja socijalnog mira, cijelo je gospodarstvo postalo talac socijalnog mira i nedostatka političke volje za provođenjem reformi.

Primarni suficit

Gospodarstvo s prevelikim utjecajem države u tržište i javnim rashodima, u kojima prevladavaju izdaci za dohotke određenim skupinama i subvencije neefikasnim proizvođačima, ne može opstati u međunarodnoj konkurenciji. Takvo gospodarstvo nema dovoljno poduzeća usmjerenih na izvoz jer jedino državi možete prodati nekonkurentan proizvod za cijenu višu od tržišne. Takvo gospodarstvo ima manje radne snage koja je spremna raditi, odnosno ima nisku stopu participacije radne snage jer dio radno sposobnog stanovništva parazitizira na državnim dotacijama. Takvo gospodarstvo je sklonije korupciji jer se zbog pretjeranog trošenja javnih sredstava stvaraju mnogobrojne prilike za brzu zaradu. Zvuči poznato? Hrvatsko gospodarstvo, uz poljsko, ima najniži udjel izvoza u BDP-u u regiji, s tim da je Poljska, za razliku od Hrvatske, veliko gospodarstvo pa je niski udio izvoza u gospodarskoj aktivnosti normalna pojava. Hrvatska ima i jednu od najnižih stopa participacije radne snage u Europi i po svim relevantnim pokazateljima visoko kotira na listi zemalja zaraženih korupcijom. Sve nabrojeno posljedica je neracionalne javne potrošnje kojoj je cilj očuvanje socijalnog mira i pobjeda na svakim sljedećim izborima.

Osim nabrojenih u idućem ćemo razdoblju imati prilike svjedočiti još jednoj posljedici prevelike javne potrošnje - povećanju javnog duga. Naime, primitivna analiza održivosti fiskalne politike indicira da bi u ovoj godini opća država trebala zabilježiti primarni suficit od 3,3 % BDP-a, ako želi da se razina javnog duga ne poveća. Takav scenarij nije izvediv, a tome najbolje svjedoči podatak da je tijekom prošle godine primarni suficit bio svega 0,5 posto. Ako pretpostavimo da će se hrvatsko gospodarstvo tijekom sljedećih nekoliko godina oporaviti te bilježiti prosječnu stopu rasta potencijalnog proizvoda od 3,5 %, što iz sadašnje perspektive zvuči vrlo optimistično, te da će se država moći zadužiti uz kamatnu stopu od 6 %, primarni suficit opće države svejedno mora biti oko 1 % BDP-a kako ne bi došlo do eksplozije javnog duga. Budući da podaci o primarnom suficitu koji postoje od 1995. indiciraju da u novijoj hrvatskoj povijesti nije zabilježen toliko visok primarni suficit, malo je vjerojatno da će Vlada uspjeti ostvariti suficit od 1 % u sljedećih nekoliko godina jer su sve okolnosti protiv nje.

Najbolnije rješenje

Otkud krenuti i što napraviti kako bi se eliminirao nastali kaos? Najbrže, ali i najbolnije rješenje je ukloniti uzrok većine hrvatskih gospodarskih problema: preveliku državnu potrošnju koja po svojoj naravi nije razvojna. Između ostaloga to konkretno znači da treba objaviti registar branitelja i utvrditi koji su branitelji lažni, a koji nisu. Zatim treba prestati s davanjem subvencija i jamstava sektorima koji ne mogu poslovati s dobitkom već početi provoditi industrijsku politiku usmjerenu na povećanje konkurentnosti i izvoza. Svim državnim poduzećima koja posluju s gubitkom treba ograničiti rast plaća. Plaće zaposlenika u lokalnoj samoupravi treba vratiti na razinu onih u središnjoj državi. Nedopustivo je da zaposlenici općina koje se ne mogu samostalno financirati imaju od 30 do 40 % viša primanja od zaposlenih u središnjoj državi jer takva situacija potiče stvaranje novih lokalnih samouprava i stvara otpor njihovom ukidanju. Treba preformulirati poljoprivrednu politiku tako da njen cilj bude razvoj, a ne očuvanje socijalnog mira. No za takve poteze i mnoge druge neophodne rezove treba imati ne samo političku volju nego i kompetentnu javnu upravu. Nažalost, Hrvatska trenutačno nema nijedno.

Autorica je znanstvena suradnica Ekonomskog instituta Zagreb, a kolumna ne odražava stav EIZ-a