Zadnjih nekoliko tjedana svjedoci smo povremenih ohrabrujućih vijesti o stanju svjetske privrede. Pojedini pokazatelji upućuju na zaključak da je kriza dosegnula dno i da se ekonomska aktivnost polagano oporavlja. Čak i izjave čelnih ljudi nekih nacionalnih i međunarodnih ekonomskih institucija navode na pomisao kako je najgore prošlo. No, je li uistinu stiglo vrijeme kad političari i nositelji ekonomskih politika mogu odahnuti?

Ekonomska teorija nam govori da gospodarske krize nameću tek privremeno ograničenje na ekonomski rast, ali u konačnici one vode k višim stopama rasta u budućnosti kojima se nadoknađuje početni pad ekonomske aktivnosti. Drugim riječima, krize ne utječu na potencijalni rast. Potencijalni rast je maksimalna razina proizvodnje koju privreda može ostvariti uz danu razinu inputa, bez da dođe do pojave inflacijskih pritisaka. U stvarnosti razina ekonomske aktivnosti fluktuira oko potencijalne razine, ovisno o trenutačnoj fazi ekonomskog ciklusa. Tijekom krize ekonomska aktivnost se smanji, no stope potencijalnog rasta se ne mijenjaju, što omogućuje da se početno smanjenje ekonomske aktivnosti brzo nadoknadi nakon što se kriza završi. Prema ekonomskoj teoriji dva su temeljna mehanizma putem kojih bi krize trebale poticati brži ekonomski rast u budućnosti. Krize mogu služiti kao poticaj za provođenje poželjnih ekonomskih i političkih reformi. Nadalje, krize čiste ekonomiju od neefikasnih poduzeća, što za posljedicu ima trajno povećanje proizvodnosti i više stope rasta u budućnosti. No, je li ekonomska teorija u pravu?

Učinak recesije

Istraživanje objavljeno prošle godine u najprestižnijem znanstvenom ekonomskom časopisu na svijetu American Economic Reviewu sugerira da nije. Recesije prema spomenutom istraživanju imaju trajni učinak na potencijalni rast, što znači da su stope potencijalnog rasta nakon krize trajno niže u usporedbi sa stopama rasta prije krize. Drugim riječima, nakon recesija ne slijede razdoblja u kojima se bilježe visoke stope rasta kojima se kompenzira gubitak outputa tijekom recesije. Razlozi za promjenu trenda potencijalnog rasta nakon krize nisu do kraja razjašnjeni. Moguće je da kriza trajno umanjuje proizvodnost i stopu štednje, zbog čega gospodarstvo gubi dio svoje sposobnosti da proizvodi dobra i usluge. Posebno porazni aspekt istraživanja odnosi se na činjenicu da je u jako velikom uzorku identificiran tek mali broj zemalja kojima kriza nije nagrizla potencijalni rast.

Primjerice, sve zemlje koje su bile žrtve svjetski poznatih i dobro dokumentiranih kriza, poput azijske krize iz druge polovice devedesetih godina ili dužničke krize latinoameričkih zemalja iz osamdesetih godina prošloga stoljeća, nakon nje su zabilježile niže stope potencijalnog rasta i nepotpuni oporavak. Spomenuto istraživanje također sugerira da je gubitak outputa nakon krize najveći, a sposobnost gospodarstva za potpuni oporavak potencijalnog outputa najmanja, ako je recesija nastala kao posljedica bankarske krize. Budući da je trenutačna svjetska ekonomska kriza direktna posljedica bankarske krize, očito je da političari i nositelji ekonomskih politika nemaju razloga za zadovoljstvo i da nipošto ne mogu odahnuti.

Japansko iskustvo

Ako netko ne vjeruje rezultatima empirijskih istraživanja, uvijek može proučiti studiju slučaja Japana. Japan se, naime, početkom devedesetih godina prošloga stoljeća našao u krizi vrlo sličnoj ovoj današnjoj. Bum na tržištu nekretnina prouzročio je bankarsku krizu koja je u konačnici dovela do recesije i deflacije. Cijene nekretnina u Japanu su se smanjivale cijelo desetljeće, a ekonomski rast je stagnirao. Stoga se zadnje desetljeće prošloga stoljeća za Japan s punim pravom karakterizira kao izgubljeno desetljeće. Valja doduše napomenuti da je japanska vlada tada na krizu odgovorila drukčije od vlada SAD-a i razvijenih europskih zemalja tijekom sadašnje krize. Japanci su odugovlačili s čišćenjem bilanci problematičnih banaka te su usred recesije uveli novi porez na promet. No, usprkos tome, njihovo iskustvo služi kao opomena da ekonomski oporavak nije zagarantiran, on može biti nepotpun, dugotrajan i izrazito skup.

Primjer Hrvatske

Gdje se u ovoj priči nalazi Hrvatska? Svi hrvatski gospodarski problemi mogu se svesti na svega dvije poznate riječi - potencijalni rast. On je u proteklih desetak godina iznosio oko 4,3 %, zbog čega je Hrvatska zaostala za zemljama u okružju. Sve što nositelji ekonomskih politika ne rade ili sve što rade krivo materijalizira se u nižem potencijalnom rastu: neprovođenje strukturnih reformi, prevelik utjecaj države u ekonomsku aktivnost, neefikasna javna uprava, niska stopa štednje kojom se ne može financirati neophodna investicijska aktivnost itd.

Trenutačno se Hrvatska nalazi u recesiji i valja postaviti pitanje: što će biti s potencijalnim rastom nakon recesije? Hoće li on i dalje biti u prosjeku 4,3 % ili će biti niži, bez obzira na to što Hrvatska, za razliku od pojedinih razvijenih zemalja, nije doživjela bankarsku krizu?

S obzirom na prirodu sadšnje recesije i nespremnost za provođenje reformi, može se očekivati da će se stopa potencijalnog rasta trajno umanjiti. U tom slučaju izlazak iz recesije neće više biti razlog za slavlje već početak borbe za gospodarstvo sposobno za brži, ali i održiviji rast.

* Autorica je znanstvena suradnica Ekonomskog instituta u Zagrebu, a kolumna ne odražava stav Ekonomskog instituta Zagreb