Kad su političare tijekom prošle kampanje za parlamentarne izbore pitali koje sektore smatraju strateški važnima za hrvatsko gospodarstvo, oni bi gotovo bez iznimke uvijek naveli i poljoprivredu. Naravno, njihov odgovor nije toliko uvjetovan stavom da bi poljoprivreda zaista mogla biti važna za gospodarski razvoj zemlje već je rezultat njihove potrebe za skupljanjem glasova birača. A birača vezanih za poljoprivredu u Hrvatskoj ima napretek. Podaci iz ankete o radnoj snazi indiciraju da je u drugoj polovici 2007. godine u poljoprivredi radilo 12,9 posto od ukupnog broja zaposlenih, što je gotovo četiri puta više od prosjeka starih zemalja-članica Europske unije, ali i 3 postotna boda više od prosjeka novih zemalja-članica.

I premda bi netko na osnovi ovih pokazatelja mogao zaključiti kako je poljoprivreda zaista strateški važan sektor za hrvatsko gospodarstvo, istina je da oni zapravo kažu da je Hrvatska relativno nerazvijena zemlja. Naime, u pravilu, što je veći stupanj gospodarskog razvoja, to je manji značaj poljoprivrede za gospodarsku aktivnost i zaposlenost. A da poljoprivreda nije strateški važna i štoviše, da je zapuštena djelatnost, najbolje se može zaključiti iz stanja poljoprivrednog zemljišta i odnosa države prema njemu.

Poljoprivredno zemljište temeljni je proizvodni faktor bez kojega se poljoprivredna proizvodnja ne može ostvariti. Međutim, za efikasnu poljoprivrednu proizvodnju važno je da je to zemljište okrupnjeno te da cijena njegove upotrebe nije previsoka. Poražavajuća je činjenica da u Hrvatskoj 66 posto poljoprivrednih kućanstava posjeduje i obrađuje poljoprivredno zemljište čija je površina manja od 2 hektara. I dok su neke razvijene europske zemlje s procesom okrupnjavanja započele početkom 20. stoljeća, u Hrvatskoj je tek u prosincu 2008. godine donesen novi zakon o poljoprivrednom zemljištu kojemu je jedan od ciljeva i okrupnjavanje. U tu će se svrhu osnovati i posebna agencija čiji će djelatnici vrlo brzo uvidjeti kako je proces okrupnjavanja izrazito spor i skup. Naime, pri okrupnjavanja će najveći problem biti činjenica da vlasnici zemljišta često nisu upisani u zemljišne knjige.

Situacija s cijenom poljoprivrednog zemljišta nije puno bolja. Službeni javno dostupni podaci o cijenama uopće ne postoje, tako da javnost, ali i oni koji bi se trebali baviti poljoprivrednom politikom, mogu samo špekulirati o kretanjima na tržištu poljoprivrednog zemljišta i utjecaju mjera poljoprivredne politike na njegove cijene. No, na osnovi podataka Porezne uprave koji nisu javno dostupni znamo da se u 2006. hektar poljoprivrednog zemljišta prodavao po prosječnoj cijeni od 2.750 eura. Godišnji je rast cijena u razdoblju od 2001. do 2006. bio 16 posto, što znači da se u šest godina cijena poljoprivrednog zemljišta udvostručila. Izražen rast cijena indicira da postoji snažna potražnja za kvalitetnim zemljištem te da vjerojatno ima uskih grla na strani ponude. Zabrinjava i činjenica da poljoprivredno zemljište u Hrvatskoj postaje sve manje priuštivo. Naime, ako se izračuna omjer cijene poljoprivrednog zemljišta i dohotka ostvarenog u poljoprivrednoj proizvodnji, može se zaključiti da se priuštivost poljoprivrednog zemljišta u razdoblju od 2001. do 2006. smanjivala.

Kao i u slučaju cijena nekretnina, i cijena poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj je nešto viša u odnosu na nove članice Unije. Međutim, u usporedbi sa starim članicama Unije, gdje se hektar prodavao po prosječnoj cijeni od 12.300 eura, cijena zemljišta u Hrvatskoj je izrazito niska. Baš zbog dramatične razlike u cijenama između starih i novih članica Unije, sve nove, izuzev Slovenije, dobile su odgodu liberalizacije tržišta poljoprivrednog zemljišta. Odgodu će vjerojatno dobiti i Hrvatska. To bi trebalo omogućiti da se poljoprivredna proizvodnja restrukturira i pripremi na povećanje cijena poljoprivrednog zemljišta u budućnosti.

Neophodno je što prije započeti s restrukturiranjem proizvodnje i okrupnjavanjem zemljišta u Hrvatskoj kako bi poljoprivrednici spremni dočekali izvjestan rast cijena temeljnog proizvodnog faktora. Samo uz okrupnjavanje zemljišta - pa makar i sa zakašnjenjem od jednog stoljeća - i restrukturiranje, hrvatska poljoprivreda možda i postane strateški sektor. U zemlji koja je tijekom 2007. uvezla 115 milijardi kuna hrane, a izvezla 54 milijarde, danas to definitivno nije.