Pišu Ivo Bićanić i Milan Deskar-Škrbić*

Od 1998. (za kada postoje prvi pouzdani tromjesečni podaci) do 2011. godine Hrvatska je prošla kroz dvije recesije.

Prva je završila u drugom tromjesečju 1999., a sadašnja je počela u trećem tromjesečju 2008. Ova druga je prema definiciji recesije MMF-a završila u trećem kvartalu 2011. s “visokim“ 0,8-postotnim rastom (iako to nitko ne vidi).

Uz predrecesijske cijene i očekivanja, s onda raspoloživim resursima, (do kraja 2008.) proizveli smo 345 mlrd kuna proizvoda i usluga, odnosno preko 12 mlrd kuna više nego što smo s istim resursima proizveli na kraju 2010. (ali uz druga očekivanja i cijene).

Povratak izgubljenih

Račun kaže da s danas raspoloživim resursima proizvodimo 22% (povezivanje vrhova), odnosno 19% (kapitalni koeficijent) manje nego što bismo tehnički mogli.

Ovako postavljene stvari dopuštaju još jednu zanimljivu procjenu i opasku. Procjena se odnosi na računanje godina za povratak gospodarstva blizu potencijalne proizvodnje. Opaska se odnosi na vjerojatnost “sretnog ishoda“.

Kako bi se moglo izračunati računanje povratka blizu potencijalnog dohotka treba procijeniti stopu rasta potencijalnog dohotka.

Ako se računa stopa rasta potencijalnog dohotka od zadnjeg maksimuma iz 1988., onda je ona 4,03% godišnje.

Procjene MMF-a i Svjetske banke su nešto više i  kreću se između 4,3 i 4,9%, ovisno o metodi koja se primjenjuje - HP-filtar, Cobb-Douglas, NAIRU itd.

Ako se kao početna vrijednost uzme proizvodnja 1998., onda je ona skromnija i iznosi 3,7 posto. Razni autori (neki s vrlo neuvjerljivim načinom računanja) izračunali su da je ta stopa oko 3 posto.

Za spomenutu se procjenu koristila niža stopa rasta potencijalnog dohotka od 3,7% (zadnji maksimum 2008. i onaj prije iz 1998.).

Za tu stopu se računalo vrijeme (u godinama) od danas potrebno za vraćanje u blizinu stope potencijalnog dohotka.

Za taj račun su odabrane četiri stope: 3, 4 (“predrecesijska Sanader/Kosor stopa“), 5 i 6 posto. Rezultati su u tablici.

Kao što se vidi stopa od 3% nije dovoljna da se vratimo na potencijalnu razinu dohotka, s onom od 4% bi nam bila potrebna cijela smjena generacija (ako se koristi više stopa konvergencije za te dvije stope nema).

Stabilne stope rasta između 5 i 6%, koje su se ostvarivale u “najboljim“ godinama, vratile bi gospodarstvo na potencijalnu razinu (tek) za otprilike 10 godina.

Kako sada stvari stoje krajem ove godine i početkom 2012. nije s ekonomskog stajališta posve neopravdano očekivati značajnije ubrzanje rasta u idućem razdoblju.

Razloga je više:

(I) neiskorišteni resursi se mogu brzo aktivirati (početak izlaska iz krize uvijek ima natprosječne stope),

(II) zbog nesposobnosti i neizvjesnosti postojeće vlade mnogi su poduzetnički pothvati odgođeni do prvih koraka nove vlade pa će se aktivirati nagomilana odgađanja,

(III) dolazi nova vlada koja znači novi početak i novu nadu,

(IV) članstvo u EU ima datum i svima se s članstvom povećala stopa rasta,

(V) “svijet“ će izaći iz drugog dijela svoje “W“ recesije,

(VI) doći će do endogenog izlaska iz Hrvatske “U“ recesije,

(VII) može se razviti kumulativna kauzalnost više sretnih okolnosti itd.

Dakle, prilika postoji.

Cjeloviti tekst objavljen je u magazinu Banka za studeni


*GJIVO, radionica za makroekonomske analize