Pension Reform, Fiscal Policy and Economic Performance, Banca d’Italia, Rim 2010, 749 stranica
Mirovinski sustavi su posvuda u krizi pa ne treba čuditi velika pozornost koja im se posvećuje kako bi se očuvala njihova dugoročna financijska stabilnost te razmjerno pristojne mirovine koje primaju umirovljenici, ali i da bi se spriječila eksplozija mirovinskih rashoda koja postaje sve očitija uslijed odlaska u mirovinu brojnih naraštaja rođenih nakon Drugog svjetskog rata. Usprkos svemu, sustav mirovinskog osiguranja je danas gotovo neprikosnoven i nedodirljiv.
Često se kaže kako bi bilo političko samoubojstvo za svakog političara predložiti smanjivanje ne samo postojećih već i obećanih budućih naknada. Stoga ne treba čuditi kako o mirovinskim reformama raspravljaju i ona tijela koja do sada njima nisu bila previše zaokupljena.
Talijanska središnja banka organizirala je u Perugi krajem ožujka 2009. međunarodni seminar pod naslovom "Pension Reform, Fiscal Policy and Economic Performance" (Mirovinska reforma, fiskalna politika I ekonomski učinci). Radovi s navedenog seminara objavljeni su u istoimenoj publikaciji na gotovo 750 stranica teksta i dostupni na stranici www.bancaditalia.it/pubblicazioni/seminari_convegni/pension-reform/3_Pension_Reform.pdf.
Smanjeno siromaštvo starijih
Tijekom proteklih desetljeća većina razvijenih zemalja provela je reforme svojih mirovinskih sustava, time da su najavljene ili se već provode daljnje promjene. Promjene su potaknute potrebom da se mirovinski sustavi prilagode novim demografskim, ekonomskim i socijalnim uvjetima, dok se istodobno u što većoj mjeri nastoje sačuvati dobra obilježja tih sustava vezana uz materijalnu zaštitu starijih osoba i smanjivanje siromaštva među primateljima mirovina.
Mirovinski sustavi su bez sumnje bili vrlo uspješni u poboljšanju ekonomskog položaja starijih osoba, koje su ranije tradicionalno često bili najviše izloženi siromaštvu. Danas su stope siromaštva za starije osobe jako pale i uglavnom odgovaraju prosječnim stopama siromaštva za cijelo društvo, a u ponekim europskim zemljama su i niže od stopa siromaštva za mlađu populaciju.
Gotovo sve razvijene zemlje imaju nepovoljan odnos osiguranika i umirovljenika, koji dosad nikada nije bio zabilježen i koji će se i nadalje pogoršavati. Proces demografskog starenja potaknut je produžavanjem očekivanog trajanja života i niskim stopama fertiliteta. Demografske promjene uvjetovale su da su se povećale potrebe za transferima, kao i opseg i strukturu usluga neophodnih starijem stanovništvu.
Najveći teret snose javni mirovinskih sustavi, pa iako su u proteklih dvadesetak godina provedene značajne reforme, udio mirovinskih rashoda u BDP-u gotovo sigurno će porasti u zemljama članicama Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Procjenjuje se kako će u euro zoni taj porast biti sa sadašnjih 11% BDP-a na gotovo 14% do sredine tekućeg stoljeća.
Ciljevi mirovinskih reformi
Mirovinske reforme su u najvećoj mjeri potaknute potrebom da se ograniče rashodi za javne sustave mirovinskog osiguranja. Iako je najveća zabrinutost usmjerena na dugoročnu financijsku održivost sustava međugeneracijske solidarnosti, sve se više raspravlja i o njihovoj kratkoročnoj i srednjoročnoj održivosti. Reforme su također usmjerene na ublažavanje negativnih utjecaja mirovinskih sustava na tržište rada i na poboljšanje učinaka preraspodjele vezanih uz strukturu javne potrošnje.
Dok se tijekom proteklih nekoliko desetljeća znatno produžilo očekivano trajanje života, u većini razvijenih zemalja osjetno se smanjila stopa aktivnosti starijeg stanovništva. Prosječna stvarna dob umirovljenja u većini europskih zemalja je tek nešto iznad 60 godina starosti, a vjeruje se kako su tome najznačajniji uzročnik javni mirovinski sustavi međugeneracijske solidarnosti koji uopće ili barem nedovoljno motiviraju starije osobe na ostanak u svijetu rada.
Drugim riječima, ukupni iznos mirovine koja će pojedina osoba dobiti osjetno opada ako ona odlazi kasnije u mirovinu jer se zadržavanje u svijetu rada (i slijedom toga veće plaćanje mirovinskih doprinosa i kraće primanje mirovine) nedovoljno nagrađuje većim iznosom mirovine.
U svim mirovinskim reformama nastoje se uskladiti dvije teško uskladive stvari: kako osigurati odgovarajući životni standard brojnim, starijim građanima, a da se istodobno ne stvori preveliki pritisak na javne financije. Pritom se poduzimaju uvelike različiti koraci od parametrijskih promjena tradicionalnih sustava međugeneracijske solidarnosti, preko uvođenja novih mirovinskih formula (kao što je mirovinski sustav teorijski određenih (utvrđenih) doprinosa - notional funding) do prihvaćanja kapitaliziranih modela mirovinskog osiguranja.
Iako je više zemalja provodilo slične reforme, među njima su vrlo velike razlike pa je nemoguće govoriti o jednoobraznom pristupu jer svaka reforma neminovno odražava nacionalne specifičnosti, tradicije, probleme i prioritete.
Snažan otpor promjenama
Iako je potreba za promjenama mirovinskih pravila očita, sama provedba je obično politički jako zahtjevna i teška, a građani joj se često jako protive. To također pokazuje važnost mirovinskih sustava u svim razvijenim zemljama. Većina građana ili financira sustav ili iz njega ostvaruje mirovinu tako da su veći dio svog života izravno vezani uz sustave mirovinskog osiguranja. Mirovinski sustavi imaju veliki udio u ukupnim proračunskim rashodima, imaju veliki utjecaj na tržište rada i kapitala, a neposredno utječu na raspodjelu dohotka unutar i između generacija. Sva navedena obilježja uvjetuju da su mirovinske reforme izuzetno složena zadaća.
Mirovinske reforme gotovo sigurno pogađaju neke kategorije građana ili neke generacije tako što im smanjuju vrijednost budućih mirovina i/ili nameću veće obveze plaćanja mirovinskih doprinosa i poreza. Reforme ipak mogu poboljšati poticaje u mirovinskom sustavu. Uklanjanje iskrivljenja, poput poticaja za ranije umirovljenje, može imati vrlo pozitivnih učinaka na gospodarski rast. Reforme također trebaju osigurati makroekonomsku održivost mirovinskih sustava i poboljšati njihova mikroekonomska svojstva.
Mirovinski sustavi predstavljaju zanimljiv test za procjenu sposobnost svake zemlje u prilagođavanju njezinih institucija novim razvojnim uvjetima, upravljanju složenih dugoročnih problema i pomirenju različitih često suprotstavljenih ciljeva.
Zanimljivo je kako je potreba za reformama mirovinskih sustava dovela do stvaranja novih političkih i organizacijskih rješenja i tijela kao što su povjerenstva ili vijeća za mirovinske reforme te razvoja novih tehničkih instrumenata kao što su dugoročne demografske i financijske projekcije.
Značajnu ulogu u raspravama vezanima uz reforme mirovinskih sustava imaju mnoge međunarodne organizacije poput Svjetske banke ili Međunarodne organizacije rada, a sve je veći značaj i Europske komisije koja pomaže vladama u iznalaženju optimalnih rješenja i u unapređenju pristupa potrebnim informacijama vezanim uz održivost javnih financija.
O publikaciji
U ovoj vrijednoj publikaciji više od 70 autora vrlo utemeljeno raspravlja o problemima i izazovima koji stoje pred mirovinskim sustavima. Prilozi su podijeljeni u četiri dijela time da su uvijek sadržani i komentari na izložene radove.
Prvi dio razmatra utjecaj reforme mirovinskih sustava na tržište rada, odluke o umirovljenju i mobilnosti rada te njihove posljedice za ulaganje u ljudski kapital i porast produktivnosti.
Drugi je dio usmjeren na povezanost reformi i tržišta kapitala, štednju i odluke o ulaganjima pri čemu je posebna pozornost usmjerena na kapitalne sustave mirovinskog osiguranja.
Treći dio publikacije istražuje značenje promjene u oblikovanju mirovinskog sustava na raspodjelu dohotka unutar i između generacija kao i na makroekonomski razvoj.
Završni četvrti dio posvećen je složenim pitanjima političke ekonomije mirovinskih reformi i njihove uloge u širem kontekstu fiskalne politike.
Posebice je pohvalno što su tekstovi pristupačni i razumljivi i ekonomski slabije obrazovanim čitateljima, a jedina manja zamjerka ovoj vrijednoj i opsežnoj publikaciji mogla bi se usmjeriti na nepostojanje pojmovnog kazala koje bi uvelike olakšalo snalaženje u knjizi.