Zadnjih se dana rasplamsala rasprava o valutnoj klauzuli odnosno njenom ukidanju kao navodnom rješenju hrvatskih ekonomskih poteškoća. Ta me rasprava podsjeća na definiciju koju je pokojni Branko Horvat često spominjao ne bi li objasnio koja je razlika između laika i ekonomista.
Jednom mi je rekao otprilike ovo: ako vidiš čovjeka koji ekonomiju tumači pomoću dvije varijable - ako A, onda B, to je laik. Ako čuješ nekoga tko barata s tri varijable, pa kaže: ako A onda B, a možda i C, taj nešto naslućuje. Ako barata s četiri varijable, pa kaže: ako A onda B, možda i C, a i D bi se mogao promijeniti, onda bi taj mogao postati ekonomist. Ekonomist je onaj tko i pri najobičnijem razgovoru „vrti“ barem pet varijabli u glavi.
Postoji nekoliko jednostavnih trikova kako prepoznati osobu iz A-B svijeta. Najčešći klišeji s dvije varijable su:
- oslabite domaću valutu i povećat ćete izvoz i/ili smanjiti uvoz,
- povećajte potrošnju i povećat ćete proizvodnju
- previše tehnoloških inovacija smanjuje zaposlenost
- napravite monetarnu ekspanziju i smanjit ćete kamatne stope
- smanjite kamatne stope i povećat ćete kredite
- povećajte kredite i povećat ćete investicije, itd.
U našemu javnom prostoru mogu se čuti i A-B tautologije, na primjer:
- povećajte proizvodnju i povećat ćete životni standard građana,
- moramo povećati dohotke da bismo povećali životni standard,
- rješenje naših problema je u postizanju što većih stopa rasta BDP-a (ta mi je osobito draga).
Primjeri slutnji iz složenijeg A-B-C svijeta s tri varijable su:
- oslabite domaću valutu i povećat ćete izvoz i/ili smanjiti uvoz ako inflacija ne reagira na tečaj,
- napravite monetarnu ekspanziju i smanjit ćete kamatne stope ako rizici ostanu nepromijenjeni,
- napravite monetarnu ekspanziju i realni će tečaj deprecirati ako inflacija ostane pod kontrolom.
Kako ste ipak na putu postanka ekonomistom, uočit ćete četvrtu, petu, itd. varijablu i ući u kompleksan A-B-C-D-… svijet u kojem se broj varijabli počinje nekontrolirano povećavati.
Idemo prvo na pet varijabli: ako uvedem monetarnu ekspanziju, tečaj deprecira, cijene ne reagiraju, te ako je zbroj apsolutnih vrijednosti koeficijenata elastičnosti izvoza i uvoza na realni tečaj takav da može doći do poboljšanja salda tekućeg računa bilance plaćanja, onda sam sve dobro napravio.
Slijedi skok na šest pa odmah do osam varijabli: k vragu, sve će dobro ipak biti poništeno zbog valutne klauzule. Povećanje tereta otplate dugova za dužnike koji imaju kredite vezane uz tečaj ili u devizama smanjit će njihova ulaganja i potrošnju.
Zaključujemo dodajući još dvije varijable tako da ih je ukupno deset: konačni bi učinak na BDP i zaposlenost mogao biti negativan.
Pod teretom očitoga tražim rješenje za otkriveni problem, i vidim spasonosni izlaz - ukidanje valutne klauzule od koje je cijeli zapletaj započeo!
Međutim, kandidati za ekonomiste koji se vrpolje u okviru očitoga često su iznenađeni dodatnim teretom koji im se svali na glavu kada izvade neku od kritičnih cigli koje kompleksnu konstrukciju čuvaju od urušavanja. Valutna je klauzula izvrstan primjer takve cigle.
U prvoj varijanti razmišljanja o posljedicama vađenja cigle ne diramo deviznu štednju, ali ukidamo valutnu klauzulu. Na trenutak zanemarujemo da time kršimo razumne principe upravljanja rizicima, međunarodne supervizorske standarde i direktive EU, te gledamo što će se dogoditi. Gubitak snose banke, pri čemu je iznos toga gubitka lako izračunati kao umnožak devizne pasive i stope deprecijacije. Uz stopu deprecijacije od oko 25% gubitak je toliki da banke ostaju bez ijedne kune kapitala (jer devizna i uz tečaj vezana pasiva iznosi više od 200 mlrd kuna). To dovodi do bankrota bankovnoga sustava, nalik onome iz 1989., sa svim (vjerojatno sličnim) posljedicama.
Uistinu zvuči dramatično, pa u drugoj varijanti ne ukidamo samo valutnu klauzulu nego i deviznu štednju, tako da deprecijacija tečaja u prvom koraku ne izbriše kapital banaka. Naizgled (opet taj teret očitoga), sve bi trebalo biti u redu: nema gubitaka u bankama, tečaj deprecira …
Naravno, scenarij nije pravno izvediv, jer tko može poništiti odredbe u postojećim privatnim ugovorima? Čak i kada bi tako nešto bilo moguće, banke bi morale ponuditi znatno veće pasivne kamatne stope (a onda zaračunavati i znatno veće aktivne kamatne stope) da ljudi zadrže novac u bankama. Bi li uopće bilo kredita po „normalnim“ kamatnim stopama? Ne bi li taj potez doveo do pada kreditnog rejtinga Hrvatske? Tko bi u tim uvjetima i kako financirao dospijeća javnoga duga i deficit proračuna? Pitanja koja se nižu nalik su konstrukciji koja se ruši. Odjednom, niz varijabli od kojega smo krenuli (A-B-C-D) prijeti da dođe do kraja abecede. Nema dovoljno slova a previše je cigli.
Prokleta kompleksnost, težak je njen teret. Toliko da izaziva emocije. Zbog njih sve rasprave o ovoj temi završavaju neodređenim zaključcima punim razočaranja. Ili se ustvrdi da vlasti – osobito HNB, nisu učinile dovoljno na promociji domaće valute. (A što je to magičnoga trebalo učiniti što bi riješilo sve ove probleme?). Ili se ustvrdi da je sada prekasno, jer je poteze trebalo vući ranije (A koje poteze i kada ranije, kada se ova rasprava vuče već godinama?). Ili se rezignirano zaključi da je sve to posljedica zavjere loših političara i stranih bankara koji su okupirali našu zemlju koja bi procvala da nema tih štetočina. (Zar bi ljudi nastavili hrliti u Gluime i Gradske banke poklanjati im svoj novac?). Uistinu, kada vam gomila cigli padne na glavu, imate se pravo ljutiti i ne zamarati se detaljima. Efektna poanta kompenzira bol zbog poraza ideje.
Što se profesora Horvata tiče, čini mi se da je podcijenio broj varijabli koje trebate snimiti u glavi sugovornika dok ovaj gorljivo objašnjava neko spasonosno ekonomsko rješenje. Primjer s klauzulom pokazuje da bi Horvatov broj trebalo povećati na deset.