Piše Joseph Stiglitz, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju i profesor na Sveučilištu Columbia  

Svjetska ekonomija 2010. godinu završila je podjeljenija nego što ju je započela. S jedne strane nove zemlje na tržištu poput Indije, Kine i ekonomija iz jugoistočne Azije imaju stabilan rast, a s druge Europa i Sjedinjene Države doživljavaju stagnaciju - uistinu, bolest japanskog tipa - i tvrdoglavo visoku stopu nezaposlenosti. U naprednim zemljama problem nije oporavak bez radnih mjesta već anemičan oporavak ili, još gore, mogućnost dvostruke recesije.

Ovaj dvotračni svijet nosi sa sobom neke neuobičajene opasnosti. Iako je ekonomski proizvod Azije premali da bi potaknuo rast u ostatku svijeta, možda je dovoljan da se povise cijene robe.

Istodobno bi se američki napori poticanja ekonomije, zahvaljujući politici “kvantitativnog popuštanja“ Saveznih rezervi, mogli osvetiti. Naposljetku, na globaliziranim financijskim tržištima novac traži najbolje izglede, a oni se nalaze u Aziji, ne u Sjedinjenim Američkim Državama. Novac, dakle, neće ići onamo gdje je potreban, a glavnina će završiti ondje gdje nije željen, što će uzrokovati daljnji porast cijene imovine i robe, osobito na novim tržištima.

S obzirom na visoku razinu viška kapaciteta i nezaposlenosti u Europi i Americi, kvantitativno popuštanje vjerojatno neće potaknuti porast inflacije. Međutim, moglo bi pojačati nesigurnost u pogledu inflacije u budućnosti, što će dovesti do dugoročno viših kamatnih stopa, a to je upravo suprotno od saveznih ciljeva.

Najveći rizici

Ovo nije ni jedini ni najvažniji negativan rizik s kojim se suočava svjetska ekonomija. Najveća prijetnja dolazi s valom štednje koji hara svijetom kako se vlade, pogotovo europske, suočavaju s velikim deficitima kao rezultatom Velike recesije te kako nesigurnost u pogledu sposobnosti nekih zemalja da otplate svoje dugove doprinosi nestabilnosti na financijskom tržištu.

Ishod preuranjene fiskalne konsolidacije sve je samo ne predviđen: rast će se usporiti, prihodi od poreza smanjiti, a smanjenje deficita bit će razočaravajuće. A u ovom našem globalno integriranom svijetu usporavanje u Europi pogoršat će usporavanje u Americi i obrnuto. S obzirom na činjenicu da SAD mogu posuditi sredstva uz rekordno nisku kamatnu stopu te na obećanje visokih prinosa od javnih ulaganja nakon desetljeća zanemarivanja, jasno je do čega će doći. Sveobuhvatni program javnog ulaganja kratkoročno bi potaknuo zapošljavanje, a dugoročno rast, što bi najzad dovelo do nižeg nacionalnog duga. Međutim, financijska tržišta u godinama koje su prethodile krizi pokazala su se kao kratkovidna, a takvima se pokazuju i sada prisiljavajući na smanjenje potrošnje, čak i ako to podrazumijeva smanjenje prijeko potrebnih javnih ulaganja.

Štoviše, političke će zavrzlame spriječiti da se poduzme više oko drugih gorućih problema pred kojima je američko gospodarstvo: trend preuranjene isplate hipoteka vjerojatno će se nastaviti (na stranu pravne komplikacije), male i srednje velike tvrtke po svoj će prilici i dalje žeđati za subvencijama, a male i srednje velike banke koje im obično pružaju zajmove zasigurno će se i dalje boriti za opstanak.

Europa: tko će počistiti nered

U međuvremenu u Europi nije vjerojatno da će se stvari bitno poboljšati. Europa je naposljetku uspjela spasiti Grčku i Irsku. Do početka krize objema su vladale desničarske vlade obilježene jatačkim kapitalizmom ili, još gore, vlade koje su još jednom pokazale kako ekonomija slobodnog tržišta u Europi ne funkcionira ništa bolje negoli u Americi.

U Grčkoj, kao i u SAD-u, nova je vlada dobila zadaću da počisti nered. Irska vlada koja je poticala nesmotrene bankarske zajmove i stvaranje imovinskog balona nije bila, što i nije neko iznenađenje, ništa manje sposobna u upravljanju gospodarstvom nakon krize nego prije nje.

Na stranu politika, imovinski baloni za sobom ostavljaju naslijeđe duga i viška kapaciteta u nekretninama koje nije lako ispraviti, posebice ako se politički povezane banke opiru restrukturiranju hipoteka.

Meni osobno pokušaj razaznavanja ekonomskih izgleda za 2011. i nije osobito zanimljivo pitanje: odgovor je sumoran, s malo uzlaznog potencijala, a mnogo silaznog rizika. Još je važnije pitanje koliko će se dugo Europa i Amerika oporavljati te mogu li azijske ekonomije, naoko ovisne o izvozu, nastaviti rasti ako njihova povijesna tržišta posustanu.

Da moram, kladio bih se u to da će te zemlje nastaviti brz rast premještajući ekonomski naglasak na ogromna i neistražena domaća tržišta. To će zahtijevati značajno restrukturiranje ekonomije, no Kina i Indija su dinamične i pokazale su otpornost u reakciji na Veliku recesiju.

Za Europu i Ameriku nisam toliko siguran. U oba je slučaja temeljni problem nedovoljna razina skupne potražnje. Krajnja je ironija što istodobno postoji i višak kapaciteta i mnogo neispunjenih potreba - i strategija koje bi mogle ozdraviti rast uporabom ovog prvog za rješavanje ovog drugog.

I SAD i Europa, primjerice, morat će prilagoditi svoje ekonomije izazovima globalnog zatopljenja. Postoje održive strategije koje bi funkcionirale unutar dugoročnih proračunskih okvira. Problem je u politici: u SAD-u bi Republikanska stranka radije da predsjednik Barack Obama propadne nego da ekonomija uspije. U Europi 27 zemalja različitih interesa i perspektiva vuče u različitim smjerovima, lišene odgovarajuće razine solidarnosti. Paketi pomoći su, u ovom kontekstu, dojmljiva postignuća.

I u Europi i u Americi ideologija slobodnog tržišta koja je omogućila imovinskim balonima da nesmetano rastu - tržište uvijek zna najbolje, stoga nema potrebe da vlasti interveniraju - danas političarima veže ruke pri osmišljavanju učinkovitih odgovora na krizu. Čovjek bi rekao da će sama kriza uzdrmati vjeru u tu ideologiju, no umjesto toga ona se iznova pojavila kako bi vlade i ekonomije povukla još dublje prema dnu štednje.

Ako je u Europi i Americi problem politika, samo će ih političke promjene vratiti na put rasta. Ili mogu čekati dok se ne smanji teret viška kapaciteta, dok kapitalna dobra ne postanu bezvrijedna, a unutarnje sile ekonomske obnove ne probude svoju postupnu čaroliju. Kako god bilo, pobjeda nije blizu.

Copyright: Project Syndicate, 2010.